Obično komunikacijsko pitanje “Kako si?” u pravilu smatram tek tipičnom uljudnošću. Nit’ onog tko pita stvarno zanima, nit’ ja imam imalo volje (želje i vremena) za stvarnu analizu koja bi dala barem približno točan odgovor.
I tako najčešće kažem (fina ko’ rođena
Finkinja): “Dobro, hvala!”, a ponekad (kad mi vrag ne da mira): “Odlično!”
ili “Nikad bolje!”.
I tu ste mi sigurno vrlo slični. Sigurna sam,
naime, da su stvarno rijetki oni koji će krenuti u velika objašnjavanja oko
tipične razgovorne poštapalice, koju poznaje cijeli svijet. Pa ipak, nedavno
sam se debelo zamislila nad tim tako čestim “Dobro sam!”, jer čujem
ga previše često i iz previše usta.
Primjer prvi: prijatelj mi je nedavno ostao bez
posla. Radi što stigne, honorarno uleti neki zadatak, lova je bijedna, ali za
sada preživljava. Mama mu pobolijeva i treba joj svakim danom sve više njegove
energije, vremena i pažnje. I u cijeloj toj blistavoj životnoj situaciji, nakon
sedam godina braka, ostavila ga je žena. Razlog nevažan i mutan, a naše cijelo
društvo procjenjuje da je otišla s drugim iako o tome mudro šutimo i trudimo se
što više vremena provesti s njim. No, prava je istina da se bojimo bilo što
pitati, jer “ne traba čačkati mečku”, zapravo ne znamo kako se
postaviti, a on se stoički smješka i govori “Dobro sam!”.
Ili moja frendica iz djetinjstva. Zajedno sa
suprugom radi u istoj firmi. Tako je, naravno, sve i počelo, i završilo s dvoje
djece. Na žalost, firma je građevinska. Oboje su trenutno na prisilnom
godišnjem odmoru – neplaćenom. A kod kuće: dva školarca, od kojih će jedan na
jesen bit srednjoškolac i stambeni kredit za preuređenje cijele kuće, jer
trebalo je u potkrovlju dečkima koji rastu izgraditi njihovo carstvo. I njih
dvoje mi stalno govore da su dobro i da će sve to brzo proći… Znate i sami da
bih vam te i takve primjere mogla redati u nedogled, a vi meni vratiti još i
gore životne horore koji postoji oko vas.
I što sada? Ponekad samu sebe procjenjujem kao
najcrnjeg pesimista (ili običnog realista, kako vam drago), ali nikako mi ne
sjeda to naše opće “Dobro!”. Pa sve oko nas je takvo da bismo morali
urlati iz petnih žila. Zbog toga mi je i žao što sveopće “Dobro!”
prespremno prihvaćamo. Sigurna sam da ekipa nije nimalo dobro. Sebe samu ne
usudim se ni zapitati. I zato frenda neću još jednom odvesti u kino, samo da
navečer ne bude sam, nego ću ga prodrmati i početi urlat na njega kako bih
izazvala neku stvarnu reakciju. On ima sve pravo ovog svijeta da ne bude “Dobro!”.
I previše nevolja za vratom da bi sada energiju trošio na opće glumatanje
“Dobra!”.
Možda da počne urlati na svakog od nas? Za
početak ću se nakon njega, izurlati na sebe samu.
