Kad je tjeskoba znak poremećaja?

Kad pojavu anksioznosti treba shvatiti kao znak poremećaja ili bolesti? Kad se javlja bez primjerenog ili ikakvog jasnog razloga i kad smeta i remeti nešto što je za dotičnu osobu inače normalno.

Slično kao što je bol subjektivan doživljaj, tako i tjeskoba može biti fenomen kojeg će netko doživjeti i podnositi lakše ili teže. Bez obzira da li radi snažnijeg javljanja ili smanjene tolerancije tjeskoba tad postaje simptom, a pojavu simptoma dakle pokušavamo shvatiti kroz postojanje nekog poremećaja.

Što je traumatsko iskustvo?

Do sada je opisana tjeskoba kao reakcija koja nam pomaže da se izvučemo iz opasnih situacija. A što se dešava kad nam ništa ne može pomoći? U tim situacijama postajemo svjedoci vlastite ili tuđe nesretne sudbine stradavanja ili vrlo jasne prijetnje zdravlju i životu; alarm u nama bespomoćno potiče na akciju koja nam ne pomaže – preplavljeni smo strahom.

To je traumatska situacija i definirana je postojanjem prijetnje koja ugrožava zdravlje i život i usmjerena je na nas ili osobu blizu nas, i istodobnim postojanjem snažne emocionalne reakcije. Preživljavanje takve situacije donosi određen rizik pobolijevanja poremećajima koji se zovu reaktivni. To su krizna reakcija, PTSP, poremećaj prilagodbe, žalovanje, depresivna reakcija ali su mogući i mnogi drugi poremećaji koji se pokrenu uslijed traumatskog događaja. Činjenica da smo u životu doživjeli situaciju koja je traumatska ne znači u stvari da imamo i neki poremećaj; no i ako nema poremećaja će većina ljudi s takvim iskustvom primijetiti da je ono utjecalo na njih, da ih je promijenilo. Poremećaj koji se javlja po psihotraumatizaciji se može shvatiti kao neuspješni pokušaj promjene (prilagodbe) na stečeno iskustvo, a isto tako i psihoterapijsko liječenje posljedica traume predstavlja pomoć pojedincu da svoje iskustvo što bolje integrira u sebe.

Neki oblici patoloških vrsta tjeskobe…

Kad je tjeskoba stalno povišena u značajnoj mjeri i izaziva poremećaj funkcioniranja možemo je dalje po kvaliteti razvrstati na neurotsku i na psihotičnu tjeskobu. Neurotska je slabijeg intenziteta, finija i dolazi u napadima ili je stalno prisutna. Možemo je usporediti s pretjeranom brigom i bitno ne mijenja osobu u sposobnosti doživljavanja stvarnosti u i oko nje. Za razliku od psihotične tjeskobe koja se može prispodobiti s dubokim strahom iz noćne more i potpuno nas obuzima i mijenja naš doživljaj svijeta tako da okolinu više ne vidimo kao drugi. Intenzitetom i kvalitetom psihotična tjeskoba dosiže doista (i za okolinu pacijenta shvatljivo) strašne razmjere. Za razliku od psihotične, neurotična tjeskoba može biti za okolinu i neuočljiva.

Derealizacija i depersonalizacija mogu biti također, dosta ekstremni proizvodi anksioznosti. Derealizacija je osjećaj prema okolini koju u tim trenucima doživljavamo drukčijom… Ne znamo to objasniti ali sve se čini kao pravo a nije. Depersonalizacija je slično samo u okviru doživljaja samog sebe.

Oba fenomena se često zbivaju zajedno, mogu se desiti u okviru nekog poremećaja ali i bez, kao proizvod snažnog umora, utjecaja više faktora, kod uzimanja neke supstance, u traumatskoj situaciji.. Nešto je vjerojatnija u adolescenciji…

Osim u poremećajima koji će biti opisani u slijedećem dijelu ovih tekstova, tjeskoba se javlja i u mnogim drugim poremećajima koje je teško i nabrojati, kao što su razne depresije, opsesivno-kompulzivni poremećaj, ovisnosti, PTSP ili na primjer u reakciji žalovanja. Iako može predstavljati pacijentu glavnu smetnju, kod tih poremećaja anksioznost ima u odnosu na druge smetnje sekundarnu važnost, i u tome kako shvaćamo uzročnost tih poremećaja i u tome kako pristupamo liječenju.

Na kraju treba reći i da se tjeskoba koji puta javlja paradoksalno i manjim intenzitetom nego što bi bilo za očekivati. Tako je na primjer kod nekih organskih poremećaja, poremećaja ličnosti, kod disocijativnih (konverzivnih) poremećaja, kod ovisnosti…