Kada sam prije mnogo godina prvi puta ušla u austrijsku Ikeu mojem istinskom čuđenju nije bilo kraja. I zato je Ikea (a poslije i brojni drugi njoj slični dućani, kojih danas i kod nas ima pravo obilje) bila moje osobno prosvjetljenje, ali i okidač za kupovanje svih onih nepotrebnih sitnica koje mi danas samo smetaju po kući.
Ne samo da
sam pala na besprijekoran skandinavski (uvjetno rečeno minimalistički) dizajn,
već je Ikea bila otkriće svojom
koncepcijom stanovanja po kojoj
namještaj i detalji za dom nisu toliko
skupi da ih ne možeš promijeniti samo zato jer su ti dosadili.
Bila je to
svojevrsna kućna revolucija, jer i dan danas sam ponosna vlasnica tepiha kojeg
su mi mama i tata kupili kada sam imala pet godina. Taj su kredit otplaćivali
godinama (savršeno sretni zbog prvog velikog uloga u sigurno skućenu budućnost
jedinog djeteta), a ja i danas u dnevnoj sobi imam besprijekoran tepih koji mi
je, ruku na srce, odavno dojadio. Dodajte njegovim poznim godinama činjenicu da
su potrebna dva vrlo, vrlo jaka dečka da ga snesu s drugog kata kada ide na
čišćenje, kao i to koliko košta održavanje takve skupocjene stvarčice koja
služi da se po njoj hoda.
I zato je
Ikea (a poslije i brojni drugi njoj slični dućani, kojih danas i kod nas ima
pravo obilje) bila moje osobno prosvjetljenje, ali i okidač za kupovanje svih
onih nepotrebnih sitnica koje mi danas samo smetaju po kući. No, bila su to još
(prvenstveno ljepotom) oskudna socijalistička vremena u kojima je kupovina
kvalitetnog servisa za jelo i pripadajućeg bešteka bila životna investicija
(najčešće ona koja se dragim ljudima kupovala kao poklon za vjenčanje), doba
kada su djevojčice skupljale salvete, ne zato jer nisu imale pametnijeg posla,
nego zato jer su ti šareni komadići papira bili onaj nedostižno zabavan kič
kojeg u našim prodavaonicama tada jednostavno nije bilo.
I ulazim
ja tako prvi puta u Ikeu i na prvi se pogled zaljubim u smotanu žicu. Nije to
bio prvi simptom dizajnerskog ludila, već su tada Ikeom carovali slatki držači
za kuhana jaja. Jednostavna smotana žica, ali u svim mogućim bojama koje
ljudsko oko može vidjeti, a um spretnih prodavača proizvesti. Da tada nisam
kupila četiri žute žice najvjerotanije
bi mi srce prepuklo od tuge. Na svu sreću svi zajedno su koštali oko jedne
njemačke marke (kad-tad svaka si budala nađe svoje veselje, pa je spasonosno
kada je riječ o jeftinom veselju), ali danas – desetljećima kasnije – spremno priznajem da ni u jednoj od tih žica
nikada nije bilo jaje. No, oni ponosno i danas stoje u mojoj kuhinji kao
podsjetnik na sve ono što je tako lijepo i tako nepotrebno.
Naravno,
nakupovala sam ja u međuvremenu kojekavih kućnih čudesa, a smetlari s mog otoka
i danas misle da sam poprilično luda žena, jer su svojedobno danima bacali
kutije i kutije tanjura, lonaca, čaša… Bilo je to onog ljeta kada sam konačno prekinula tradiciju da sve ono
što se raspari u Zagrebu ide u kuću na moru, a greškom sam propustila prirediti
grčki tulum pa da se otpadci odnesu u krhotinama.
Sve u
svemu, s vremenom sam naučila racionalizirati i svesti na pravu mjeru novac
kojeg želim odvojiti za nove tanjure ili možda nove držače za jaja. Poznajem se
dovoljno dobro (ponekad i predobro) da znam da bih novi servis za jelo mogla
kupiti svaku godinu, ali da to baš i nema smisla. Trenutno jedemo iz tanjura
koje sam kupila kada mi je stolar napravio kuhinju po mjeri. Jest da su mi već
dosadili, ali baš neki dan sam i Kiki hrabro prošla kraj neodoljivo lijepog
servisa u boji koja bi mi pasala uz sve ostalo u kuhinji. Čeličim se u hodu!
No,
pretpostavljam da stvari tako stoje kod većine ljudi koje vole lijepe stvari –
ne samo na, nego i oko sebe. Ponekad se osjećam krivom zbog tolikog (omraženog)
konzumerizma. Zato i ne želim za svaki tanjur izdvojiti prosječnu plaću u ovoj
zemlji, već kupujem one za koje mi nakon nekoliko godina neće biti žao dati ih
u dobre ruke.
Trenutno mi je najteže odoljeti pekaču kruha. Gledam te moćne
sprave vjerotno s istim oduševljenjem s kojima dijete gleda u mađioničarev
šešir, zadivljeno čitam njihove karakteristike i mogućnosti, te negdje u
primozgu već osjećam kako me budi miris svježe pečenog kruha.
Osvijestim
se ipak pri pogledu na svoju malu kuhinju gdje jednom takvom stroju stvarno
nema mjesta, a na zemlju me do kraja spusti njegov smijeh, dok me odvlači od
police s pekačima s riječima: “Daj ne luduj, ne pojedeš ni četvrt kruha u dva
tjedna!”.
