Kada govorimo o svome poslu, obično mislimo na određeni prostor u kojem obavljamo radnu aktivnost. Kada nas pitaju o zanimljivosti posla, možemo nabrajati one poslovne zadatke koji nas najviše ispunjavaju i koje smatramo posebno važnima.
A kada nas upitaju za atmosferu na poslu?
Što tada kažemo? Ugodna i topla… ili mlaka, užarena, napeta… ili hladna, ledena i neugodna.
Pri tome ne mislimo na temperaturu prostora, već na energiju koju osjećamo u vidu međuljudskih odnosa u radnom okruženju.
Svakako je upravo ta energija najodgovornija za naše poslovno zdravlje.
I sjajno je ako tu energiju možemo opisati kao ugodnu, radnu, zanimljivu, kreativnu i dinamičnu.
Što kada je energija u atmosferi drugačija?
Što ako osjećamo napetost, nelagodu i nezadovoljstvo?
Hoćemo li tada reći kako radimo zanimljiv posao u manje zanimljivom okruženju?
I kako ćemo tada sami sebi zvučati? Što možemo učiniti ako se nađemo u takvoj situaciji? Prepustiti se, prilagoditi i nastojati se „uklopiti“. Ili se držati po strani, duriti i davati do znanja kako „nismo dio toga“.
Kako se god koji događaj odvijao, različite „struje“ u istom timu će imati i svoje sasvim različite interpretacije.
A što ako niti jedna nije ispravna/istinita?
I što je zapravo istina? Istina su činjenice o nekom događaju.
“Prava istina se uvijek čini nevjerojatna. Da bi istina ispala vjerojatnija, treba joj svakako dodati malko laži. Ljudi tako uvijek i rade” ~ Fjodor Dostojevski, Bjesovi
Sve bi bilo jednostavno kada bi isti događaj jednako opisali svi koji su u njemu sudjelavali. No, ovisno s koje strane stojimo, tako i vidimo stvari.
A kako ih vidimo, tako ih dalje prenosimo. U daljnjem prijenosu informacija se iskrivljavaju do potpunog neprepoznavanja, a činjenice se brišu.
Tako nastaju tračevi.
A tračevi su glavni uzročnici loših međuljudskih odnosa, napetosti, nervoze i nezadovoljstva poslovnom atmosferom.
Tko može za sebe tvrditi da nikada nije sudjelovao u tom „serijskom filmu“?
I tko može biti siguran da nije nikome naškodio takvim ponašanjem?
Jesmo li i sami pretrpjeli neku štetu? A kolika je šteta nastala?
Je li tu štetu moguće sanirati? Ili je ipak riječ o neusporedivim i nemjerljivim poslijedicama, koje će svatko drugačije proživjeti?
Želimo li biti dio toga? Ako ne želimo, kako se trebamo ponašati?
Odavno već postoji način, a riječ je o svojevrsnom testu TRI SITA.
Sve stoji u ovoj priči:
Sokrat je slovio za mudraca. Jednog dana ga potraži neki čovjek i reče:
”Znaš li što sam sve čuo o tvome prijatelju?”
‘Trenutak”, odgovori Sokrat, ”prije nego što mi ispričaš volio bih da prođeš jedan brzi test. Da li si to što mi želiš reći prosijao kroz tri sita?”
”Tri sita?”
‘Da”, odgovori Sokrat, ”prije nego što ispričaš neke stvari o drugome, dobro je uzeti malo vremena i prosijati ono što želiš reći. To nazivam test od tri sita! Prvo je sito ISTINE. Jesi li provjerio da li je istina ono što mi želiš ispričati?”
”Ne, pa i nisam. Nisam vidio, samo sam čuo kako pričaju.”
‘Dobro! Ne znaš da li je to istina. Probajmo ponovo: pokušajmo prosijati drugačije, sad ćemo uzeti sito DOBROTE. Ono što mi želiš ispričati o prijatelju, je li nešto dobro?”
‘Ne, baš suprotno! Čuo sam kako se tvoj prijatelj loše ponio.”
‘Dakle,” nastavi Sokrat, ”želiš mi ispričati loše stvari o prijatelju, a nisi siguran jesu li istinite. To i nije baš ohrabrujuće! Još uvijek možeš proći test, jer je ostalo još sito KORISTI.
Je li korisno da mi ispričaš sve što je moj prijatelj učinio?”
”Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.”
”Dakle,” zaključi Sokrat, ”ono što mi želiš ispričati nije Istina, ni Dobro, ni Korisno, pa zašto bi mi onda pričao. Ne želim ništa znati od onoga što si mi htio ispričati, i tebi će biti bolje da sve to zaboraviš.”
Napisao: Platon; prije 2 500 god.
Moramo se čuvati da otrov koji proizvodi naš vlastiti jezik ne ubije nas same.
Foto: Shutterstock
