Opće je poznata izjava “kako smo ono što jedemo”. Nažalost, s njenim ponavljanjem (i zloupotrebom) ona je postala i floskula, no ipak, ona nikada neće izgubiti na vrijednosti, budući da su dokazi o njezinoj vjerodostojnosti neiscrpne, pa povezanost prehrane i očuvanja našeg zdravlja nikada neće pasti u drugi plan.
Štoviše, možemo i s punim pravom reći kako nas hrana itekako mijenja. Hrana i
prehrana utječu na naš izgled, na naše ponašanje, trenutno raspoloženje,
zdravstveno stanje. Povezanost je vrlo čvrsta i direktna.
U vremenu kojem živimo,
aktualnost te povezanosti nikada nije bila veća. U epidemiji debljine, fizičke
promjene na ljudima naočigled se opažaju; zamjećujemo kako se “napredovanjem”
njihove debljine kod pretilih ljudi mijenja i njihov oblik tijela, to jest,
distribucija masnog tkiva je različita kod debelih ljudi u odnosu na one koji
imaju normalnu ili blago povišenu tjelesnu težinu. Potom, uz povećanu tjelesnu
težinu zapažamo kako takvi ljudi izgledaju “kao da su puni vode” (pojava
retencije, zadržavanja vode u organizmu), izbijaju im kožni ekcemi, javljaju im
se podočnjaci, izrazito su loše tjelesne kondicije, lako se “zapušu”…
Pojavnost debljine je definitivno uzrokovana prekomjernim unosom kalorične i
niskohranjive hrane, pa bilo kakvi “alibi”-argumenti (genetika i teške kosti)
nemaju primarni, a ni sekundarni značaj.
S druge strane, na osobama koje
su na vegetarijanskoj ili veganskoj prehrani (koja je, naglašavam (!)
nedovoljno uravnotežena i dobro isplanirana) zapažamo promjene u vidu “ispijenosti”, pothranjenosti, nedostatka energije, letargije, bljedoće i
slično. No, pritom moramo imati na umu da je riječ o promjenama vizualnog i
subjektivnog tipa, ali isto tako, utjecaj hrane na organizam i naše zdravstveno
stanje posve je mjerljiv i opipljiv kontrolom brojčanih pokazatelja. Primjerice
niskim statusom željeza, cinka, vitamina D, i esencijalnih masnih kiselina, a
naročito vitamina B12 (kod striktnih vegetarijanaca).
Isto tako se osobama, koje pak
naprosto uživaju i žive na crvenom mesu opipljivo mijenjaju metabolički
parametri, a zrcalo uravnotežene krvne “slike” im se potpuno mijenja: ukupni i
LDL- kolesterol te trigliceridi rastu “u nebesa”, serum im postaje lipemičan
(mastan i viskozan poput masnog mlijeka), jetrene “probe” su im znatno
povišene, do izražaja dolaze zdravstvene poteškoće s bubrezima, a tu je i
sveprisutna hipertenzija, tj. povišeni krvni tlak.
Kao potkrjepa izreci kako smo
upravo ono što jedemo, postoji jedan zanimljivi znanstveni dokaz koji je proveo
dr. Robert Sapolsky, profesor biologije i neuroznanosti na čuvenom američkom
sveučilištu Stanford još ne tako daleke 1997. godine. On je više od 10 godina
proučavao društveno ponašanje kao i stres kod pavijana u čuvenom nacionalnom
parku Serengeti u Keniji. Pavijani, čija se prehrana temelji na travi, voću
(smokvama) i maslinama, dijelovima grmolikih i gomoljastih biljaka, a traganje
za hranom čini ih poprilično fizički aktivnima. Takva prehrana je bogata
vlaknima, fitonutrijentima i uravnotežene je kalorijske vrijednosti.
Povećanjem
posjeta turista samom parku, neposredno uz prebivalište pavijana nažalost je
nastalo veliko odlagalište smeća s ostacima hrane koje oni ostavljaju. Kako se tu našlo ostataka komada kolača,
slatkiša, pečenih krumpira, zaslađenih napitaka, pavijani su se počeli hraniti
i tim ostacima hrane. Rezultat promjene njihove prehrane s uobičajenog obrasca
prehrane bogate biljem u tipično “modernu Zapadnu prehranu” obilujući
procesiranim šećerima, crvenim mesom, zasićenim masnoćama, bio je zapanjujući,
iako i realno očekivan. Mjereći koncentraciju kolesterola u krvi pavijana nakon
promjene prehrane, rezultat je bilo 300-postotno povećanje koncentracije
kolesterola pri čemu je ponajviše došlo do povećanja “lošeg”, LDL kolesterola,
a isto tako je i razina inzulina bila dvostruko veća, kao odgovor na “novu”
prehranu bogatu šećerima. Za napomenuti je kako zdravi pavijani inače imaju
vrlo uzornu krvnu sliku s vrijednostima masnoća u krvi, kakvima se ne bi
postidjeli ni elitni atletičari. Ovaj animalni model istraživanja posve je
indikativan i mislim da ne zahtijeva posebni komentar.
Poznat je i primjer imigranata u
SAD-u – Japanaca i Kineza nakon 2. svjetskog rata, koji su se preseljenjem u
SAD i većinskim usvajanjem obrazaca prehrane tipičnima za SAD i Zapadni svijet
počeli razbolijevati od bolesti srca i krvnih žila, dijabetesa i karcinoma. Ne
samo to, već je zanimljivo za napomenuti kako žene u Aziji inače ne znaju za
pojam “valunga” (naleta vrućine) u menopauzi, baš kao što je i udio oboljelih
od karcinoma (dojke) u ženskoj azijskoj populaciji vrlo nizak, što se pripisuje
prehrani bogatoj fitoestrogenima, fitonutrijentima, prije svega soje. Nažalost,
usvajanjem prehrambenih obrazaca nove, Zapadne kulture, udio azijskog
imigrantskog stanovništva oboljelih od karcinoma naglo se povećao, a azijatske
žene su počele osjećati menopauzalne tegobe posve tipične za žene iz Zapadnog
svijeta.
Uz ove, primjera je doista mnogo.
No, načina kako to ispraviti nema toliko puno. Izuzmemo li lijekove koje treba
koristiti kod dijagnoze bolesti, naročito kod ozbiljnih bolesti, i to u
dogovoru i pod kontrolom svojeg liječnika, za mnoge bolesti današnjice
primarna, potporna ali i osnovna, dugotrajna terapija je ona gdje hrana ima
glavnu ulogu. Takva terapija ima i naziv, a naziva se – dijetoterapija.
Termin je star više od dvije
tisuće godina, potječe još od Hipokrata,
prvog liječnika. On nije imao lijekove, ali je imao prije svega, hranu kojom je
liječio ljude.
Postavimo li si pitanje: želimo
li biti “napredni”, “moderni” i odbijati sve ono što su generacije naših
djedova, baka i predaka usvajale, učile i primjenjivale? Želimo li odbijati
raznoliku, ciljanu i uravnoteženu prehranu kao temeljni lijek u prevenciji i
potpori liječenja bolesti? Kakva je naša
prehrana? Jedemo li bijeli kruh, “davimo li se pecivima” i suhomesnatim
narescima, ili bismo se mogli sjetiti naših baka i roditelja, koji su odrasli
na raženom i kukuruznom kruhu, na grahu, voću, punozrnatim žitaricama, itd.
Stvari su u biti vrlo jednostavne. Ali, potrebna je promjena. I odluka.
Stoga, imate li dijagnozu neke
bolesti ili zdravstvene smetnje, želite li se zaštititi od bolesti koje vrebaju
iza ugla, znajte da se prehranom može puno toga dobroga učiniti za vaše zdravlje.
Konzultirajte stručnjaka, diplomiranog magistra/magistru nutricionizma, te u
dogovoru s vašim liječnikom imajte potporu u vašem oporavku uz dijetoterapiju.
Jer, hrana je naš najbolji i najjači lijek.
Nenad Bratković
magistar nutricionizma
