Znam da sam vam još prošlog tjedna obećala drugi pogled na mušku ponudu u Dubrovniku, ali moram pošteno priznati da se baš i nemam čime pohvaliti (ono drago smijuljenje još uvijek tiho odjekuje mojom glavom).
Sigurna sam da problem nije u meni ili općem nedostatku zgodnih frajera, već je za sve kriv moj posao. Vjerojatno vam je jasno da zgodni frajeri ne opsjedaju koncerte klasične glazbe – pa bili oni i u atriju Kneževa dvora – ali i činjenici da mi dani tako brzo prolaze da sam do plaže u ovih desetak dana stigla tek jedan jedini put. No, zato za vas ima temu mnogo zanimljiviju od muškog roda – šoping u Dubrovniku (smijuljenje je upravo završilo jaukom).
Neću se sada hvaliti vlastitim ulovom, ali moram s vama podijeliti ono čega u Dubrovniku nema, i ono čega ima i previše.
Jednostavno je previše totalno besmislenih suvenira, a svi kao da su nagurani ravno na Stradun ili u njegovu neposredni blizinu. Iz te se ponude izdvaja samo pokoja zlatarnica (njegov je jauk u mojoj glavi sada već prerastao u zapomaganje), jer Dubrovnik i Konavli ne samo da imaju divne primjerke tradicijskog nakita, već su baš oni kao stvoreni za trendovske obrade. Dodajte tome hrpu pravih koralja, a svakako izbacite plastični tirkiz koji se na štandovima prodaje doslovno na kile i dobili ste stvari na koje vrijedi trošiti. Uz to ako vas put nanese u grad pod Srđem, zavirite i u prodavaonice nazvane Aqua. Riječ je o hrvatskom brendu koju nudi jednostavne pamučne majice, badiće, haljine za plažu, torbe, ručnike, sitnice… Sve je plavo bijelo. Šarmantno i isplativo.
Ima Dubrovnik i prodavaonicu Michal Negrin, ljepšu od one zagrebačke. Ona je, sudeći po gužvi koja stalo (a posebno oko ponoći) vlada u dućanu te vrećicama koje se u rukama ponosnih novih vlasnica šeću Stradunom, opći hit.
Ima Dubrovnik i superluksuznu prodavaonicu nazvanu tradicionalnim imenom Maria (jauk je sada već agonija, jer tu i tamo je uspio upamtiti pokoji modni pojam kojeg sluša već više od godine dana), a u njoj najpoznatije modne brendove svijeta. Priznajem da nisam ušla u trgovinu (kod kuće će me dočekati medalja za hrabrost), jer jedan Blumarine baloner za jesen/zimu 2010./2011. izložen u izlogu ima cijenu od 28 tisuća kuna. A to im je definitivno brend “B” kategorije. No, štedeći živce slučajno sam naišla na outlet Maria, ali tamo je riječ o cijenama koje definitivno nemaju veze s outletom, niti dućan u kojem drže YSL i Pradu smije izgledati kako taj izgleda, pa bilo da je riječ ne o lanjskim, već o deset godina starim, modelima. Ta je skromna sestra glamurozne prave Marije vjerojatno geto za bogate Ruskinje koje stvarno nemaju ni najmanjeg pojma o modi, a boje se prići moskovskom Chanelu koji je ljepši od onog u Parizu.
A hrvatska moda? Osim trgovine Image Haddada u hotelu Palace, što je sigurno jedna od prodavaonica koja se može pohvaliti s najljepšim pogledom na cijelom svijetu, u Dubrovniku postoje još samo dva dućana koja drže hrvatske kreatore. Jedan je – prevladavaju modeli Neba – savršeno OK. Malen, ali dobro složen, s ljubaznim i upućenim prodavačicama, uvijek na usluzi. Drugi je nažalost prodavaonica strave. Zigman, Dobranić, Milena Rogulj, Nada Došen… sve zgurano u jednu neopisivu gužvu u kojoj sam ja koja se hrvatskom modom bavim godinama tek na treći pogled shvatila gdje se nalazim. Prava sramota za Dubrovnik! I pravi pokazatelj koliko odgovorni modu još uvijek doživljavaju tek “šarenim krpama”, a ne moćnim izvoznim proizvodom.
