Vidim tako prije koji dan propušten poziv od momka, brata moje drage prijateljice, s kojim se nikad nisam dopisivala (FB) ni čula, ali znam ga još od ranije mladosti.
Uvijek mi je bio drag i simpatičan, jer, bio je stariji brat drage mi prijateljice ali, kažem, nikad prebliski nismo bili. Pomorac je i znam da je upravo na brodu i mislim se, mora da je slučajno zvao. Pošaljem mu poruku i pitam ga jel’to slučajno zvao. On mi odgovara : “Namjerno sam zvao da nisam mogao namjernije!”. Mislim se ja, što bi mogla mu ja trebati. Vratim mu poziv preko FB-a i tako mi počnemo pričati.
Pitam ga gdje je i što me treba. On mi odgovara da je usred Atlantika i da me htio čuti i popričati sa mnom. Da gleda i prati sve što objavljujem, pišem i da me jednostavno htio čuti, popričati sa mnom i čuti od mene kako ja to uspijevam.
Kako uspijevam sa dijagnozom koju imam biti tako pozitivna, fizički aktivna i tako nasmijana i puna života, a da je on, eto, zdrav pa je pun nesigurnosti i da bi toliko htio bit zadovoljniji, a ne ide mu.
Ja ga pitam: “A kako to misliš dragi moj Marko (promijenjeno ime) i što je reći da ti imaš potrebu zvati me sa drugog kraja svijeta zbog toga?”
Ova priča me izula iz cipela… Čula sam je u dnevnoj bolnici gdje sam primala pulsnu terapiju
Znala sam neke pojedinosti iz njegovog života, bilo je nekih zareza u obitelji, čak nešto i sa njegovim zdravljem i mogla sam otprilike posložiti si zašto me zove.
Priča mi tako kako njemu ništa ne znači ni novac ni imanje, kako mu znači samo kad čuje nekoga od obitelji. Kad je mjesecima na brodu, kako svaki put kad nazove nekog od svojih to je priča ušturo i na brzinu a on bi najviše htio samo njih čuti.
Pita me kako uspijevam? Na trenutak sam zastala.
Prvo, nisam mogla vjerovati da sam svojim slikama i tekstovima mogla izazvati u nekoga poriv da me nazove i to s drugog kraja svijeta i to nekog s kim se nikad privatno čula i družila nisam, nekog od koga bi zadnjeg očekivala da me zove. Pričajući tako s njim u kratkom roku dobijem sliku i kompletan uvid u to kakva je osoba.
Copy-paste mora ovih koje sam do sada, otkako prijateljujem sa ovom svojom dijagnozom, srela. Čovjek kojeg emocije toliko razdiru, koji je cijeli svoj dosadašnji život gradio iza teško i čvrsto sazidanih bedema obrane od vanjskog svijeta.
Gradio je tako sliku divljeg slobodnjaka, koji je nerijetko upadao i u probleme svake vrste a sve to samo da čvrsto utaba taj svoj lik i još čvršće podigne te bedeme obrane.
Ja zaista često, gotovo uvijek, prepoznam takve.
Svaki put su mi takvi presimpatični i predragi iako bi većina drugih ljudi na takve reagirala sa zgražanjem. Mislim da im svaki put prepoznam osmijeh. Da, upravo tako, sad kad se mislim. Znala sam ljude koji su sve snage i trud ulagali u to da uvijek budu presimpatični, predobri i nasmiješeni ali ja ih, usprkos tome, nikad takvima doživljavala nisam. Govorili bi mi svi: “Pa meni je baš simpatičan, što ti imaš protiv njega?” Nisam znala odgovoriti. Ali sam nepogrešivo osjećala.
Isto tako je bilo i ovaj put. Uvijek mi je Marko bio baš neki dragi i topli lik usprkos njegovom imidžu divljeg bad boy-a. Pričali smo tako dugo. Kaže on da mu je bilo glupo zvat me ali da je jednostavno osjećao potrebu i da je morao to napraviti.
Ja mu kažem: “Dragi moj Marko, meni je baš drago i čast da si me zvao, da sam ja bila osoba za koju si ti vjerovao da bi ti mogla pomoći u nekim tvojim lomljavama. Bilo mu je toliko drago čuti da sam tako reagirala. Raspričali smo se o svemu. Ja sam mu ovim svojim “novostečenim” umijećem razumijevanja takvih stvari i takvih osobnosti potanko rasčlanila moje viđenje. Koje su to tako nebitne stvari oko kojih se mi ljudi toliko trošimo, gubimo. Kockamo se bez ikakvog smisla toliko bitnim stvarima radi takvih p####ja. “Stvarima” koje su bitnije od ičega. “Stvarima” kao što su ljubav, obitelj, prijateljstvo, povjerenje. Dali je to radi ega, radi nekih ožiljaka iz djetinjstva, radi svakojakih ozljeda iz dosadašnjeg života…!?
Dalo bi se o tome raspravljati do u beskonačnost.
Pitala sam ga na kraju, što on misli, što se isplatilo, što nije. Misli li da će imati išta od toga što se toliko lomi oko ničega. Ničega što je njemu “sve” kad oko toga uposli svu svoju emociju, misli, svijest i sve čime god raspolaže u tom smislu.
Na kraju smo oboje zasuzili i to mi je bilo nešto najljepše što sam u zadnje vrijeme doživjela.
I svakodnevno primjetim toliko dragih, nasmijanih i toplih ljudi od kada sam ja promijenila svoje stanje svijesti. Stanje koje je, dakako, bilo uvjetovano mojom novonastalom situacijom u ovoj dijagnozi. Mojim, NAPOKON, shvaćanjem da se ne isplati boriti s vjetrenjačama. Da ako se previše iznerviram nepravdom, nepoštenjem, licemjerjem, ću samo sebi štetu učiniti i ništa drugo. Da je ključ svega prihvaćanje.
Ali ono zdravo prihvaćanje. Prihvaćanje onoga što vidiš da ne možeš promijeniti.
Toliko sam prije bila tvrda. Nadureno bih prolazila kraj onih koje sam smatrala da nisu u onim gore navedenim stvarima ispravni. Mislila bih da će to takvima nešto značiti. Kakva greška!
Takvi su se time samo hranili, dok sad kraj takvih prođem sa najiskrenijim i najsmirenijim osmijehom što ga mogu razvući. Sad. Kad sam na teži način usvojila lekciju.
Nije Marko prvi da mi se javlja iz takvih razloga. Bila je tu i cura koja je htjela baš samnom pričati jer nije znala kako izaći na kraj sa postporođajnom depresijom, dosta cura koje sa MS-om se nisu (s)našle….
Ne mogu maknuti ni izbrisati svoju multiplu! Mogu je samo prihvatiti i živjeti s njome
Onda se ja zamislim i ne mogu ne primijetiti. Kako ne sličim na sebe kakva sam bila prije “dobitka” ove dijagnoze. Kako se tako dobro osjećam kada mi netko priđe jer vjeruje da bi ja mogla pomoći. Kako se tako dobro osjećam kad vidim da pomognem. Opet apsurd kakav i priliči ovoj dijagnozi.
Jesam li trebala je dobiti, da bi me ispunjavalo to i da bi uopće vidila da, očito, imam dar za to!? Što vrijeme više ide, sve mi se više čini da, jesam…
Foto: Shutterstock
