Prijelom palčane kosti u tipičnoj zoni danas je u Hrvatskoj multidisciplinaran problem, prvenstveno ortopedsko-traumatološki, rehabilitacijski i medicinsko-ekonomski.
Liječnik koji liječi takve prijelome mora biti upoznat s ovom ozljedom, klasifikacijama
prijeloma, mogućnostima liječenja, a posebno s komplikacijama i mogućim manje povoljnim
rezultatima liječenja koji mogu dovesti do smanjenog radnog kapaciteta ozljeđenika.
Prijelom palčane kosti u tipičnoj zoni najčešći je prijelom u čovjeka.
Njegova učestalost, prema različitim autorima iznosi između 10 do 15 posto. Najčešće
se događa u osoba starijih od 50 godina, ali značajan je postotak prijeloma i u
dobi između 20 i 30 godina.
Najčešći mehanizam prijeloma je pad na ruku, kada dolazi do udarca dlanom o
podlogu. U starijih bolesnika zbog češće prisutne osteopenije ili osteoporoze, potrebna
je manja sila za nastanak prijeloma.
Uz prijelom palčane kosti u tipičnoj zoni redovito dolazi u većem ili
manjem opsegu i do ozljeda okolnog mekog tkiva. Tako je neophodno, uz analizu samog
prijeloma, učiniti i evaluaciju oštećenja okolnog mekog tkiva. Na primjer, kod pomaka
krajnjeg koštanog ulomka palčane kosti prema dorzalno, uvijek dolazi do određenog
stupnja kompresije i istezanja nervus medijanusa u karpalnom kanalu. Ponekad, nakon
primarnog liječenja prijeloma, a posebno nakon sraštavanja u krivom položaju, potrebno
je provesti i odgovarajuće liječenje u smislu operacije oslobađanja živca od
pritiska u karpalnom kanalu.
Dijagnoza prijeloma palčane kosti u tipičnoj zoni postavlja se na temelju anamneze,
kliničke slike i RTG slika ručnog zgloba u dva smjera. Ozljeđenici pri padu na ruku
osjećaju da je nešto puklo, uz jaku bol i ispad funkcije ručnog zgloba. Ubrzo
se javlja otok u području prijeloma, a često je prisutan veći ili manji
deformitet ručnoga zgloba. RTG sliku ručnog zgloba u dvije projekcije treba učiniti
obostrano. Kod kompleksnijih prijeloma treba učiniti i dodatnu slikovnu dijagnostika,
prvenstveno CT radi preciznog planiranja operacijskog liječenja.
Najčešće upotrebljavana i najpreciznija anatomska klasifikacija prijeloma
je po AO (Arbeitsgemeinschaft für Osteosynthesefragen, škola spajanja kostiju, koja
daje smjernice za većinu područja ortopedije i traumatologije). Kod svake vrste
prijeloma neophodna je klasifikacija, a posebno kod ove. Kod klasifikacije važno
je odrediti lokalizaciju prijeloma (izvan ili unutarzglobni), konfiguraciju (jednostavan ili složen-višeiverni
prijelom), odrediti pomak ulomaka (smjer pomaka dorzalno ili palmarno i veličina
pomaka u milimetrima uz usporedbu eventualnog skraćenja palčane kosti sa zdravom
stranom), cjelovitost stiloidnog nastavka ulne, cjelovitost distalnog radioulnarnog
zgloba, potencijalnu nestabilnost koštanih ulomaka (pomak inklinacije radijusa i
palmarnog nagiba veći od 10°, skraćenje radijusa za više od 3 mm, odrediti intraartikularnu
pukotinu veću od 2 mm,
odrediti udružene ozljede mekih tkiva, odrediti
mineralizaciju kosti itd.
Temeljem nabrojenih čimbenika određuje se optimalna metodu liječenja prijeloma.
Cilj liječenja potpuni je povratak funkcije ruke kao što je bila i prije ozljede.
Dok je u mlađih osoba potrebno postići što bolju anatomsku redukciju koštanih ulomaka,
za osobe starije životne dobi literatura daje kontradiktorne podatke o stupnju potrebe
anatomskog namještanja ulomaka. Značajno odstupanje anatomskih odnosa nije prihvatljivo
te se primarnim liječenjem koštani ulomci moraju dovesti u što je moguće povoljniji
položaj, bez obzira na dob.
Veliki broj prijeloma palčane kosti u tipičnoj zoni može biti liječen neoperacijski.
Ako se radi o prijelomu bez pomaka ili s minimalnim pomakom, liječenje se provodi
imobilizacijom ručnog zgloba u trajanju od četiri do šest tjedana. Starije osobe mogu tolerirati
manje do umjereno odstupanje od normalnih anatomskih odnosa, bez bitnijeg ograničenja
funkcije.
Autor teksta: prof.dr.sc. Ranko Bilić,
dr.med., specijalist ortopedije
