Pitanje čitateljice:
Unatrag godinu dana idem na psihoterapiju radi paničnog poremećaja kojeg imam nekoliko godina. Nedavno sam u posjetu liječniku obiteljske medicine to spomenula i iznenadila me njegova reakcija. Liječnik je s nepovjerenjem komentirao taj oblik psihoterapije te mi preporučio odlazak psihijatru i najavio uzimanje lijekova kao obavezno… Dvoumim se oko toga jer mislim da mi lijekovi ne trebaju, u par navrata sam uzela Misar koji mi je “spustio rolete” tako da ostatak dana skoro ni na noge nisam mogla, a on spominje antidepresive! Koji bi bio vaš savjet?
Odgovor psihijatra Igora Girotta
Mislim da smo svi, i oni koji trebaju pomoć i oni koji je pružaju, kad se govori o psihičkim smetnjama puni stavova i vjerovanja koja nam odmažu. Stavovi prema lijekovima isto kao i prema psihoterapiji mogu ići do krajnosti. Tako ćemo čuti da lijekovi zbog nuspojava razbole čovjeka pa on postane “zombi”; jednako možemo čuti i da je psihoterapija opasna, učini nas ovisnima ili nas dovede u još gore stanje… U drugom smjeru idu stavovi vjerujući i idealizirajući isključivo psihoterapiju ili lijekove. Istina je daleko od tih krajnosti. Ne postoji neko pravilo ili uobičajena procedura oko upućivanja klijenta sa specifičnim smetnjama na ovaj ili onaj način liječenja. Dapače, uglavnom je to subjektivni odabir onog koji traži pomoć, pa se obraća nekom profesionalcu, obično koji mu je preporučen ili ima unaprijed povjerenja u takvu metodu. Čini mi se to dobrim načinom da krenemo u pripomaganje sebi kod onoga u koga imamo povjerenja. No, u jednom trenutku se može dogoditi da taj (ili neki drugi, kao u našem pitanju) profesionalac procijeni za potrebnim da se tretman proširi bilo lijekovima ili psihoterapijski. Što sad?
Liječenje lijekovima
U našem primjeru se klijentica dvoumi oko potrebe za liječenjem lijekovima. Mnoge nas predrasude mogu dijeliti od uspješne upotrebe lijeka, a evo ih nekoliko:
- lijekovi za psihičko stanje su opasni
- uopće ne pomažu
- to su lijekovi za “lude”
- lijekovi su zadnje utočište
- uzimaju se samo kad si jako bolestan
- lijekovi su “super” i dobro ih je uzeti kad god se osjećaš loše, itd.
Integrirani i kombinirani pristup liječenju: Prednosti i nedostatci
U svijetu su opisani različiti mogući pristupi kombinaciji upotrebe psihoterapije i farmakoterapije u liječenju psihičkih poremećaja. Uglavnom se koriste dva: integrirani, kad ista osoba propisuje lijekove i vodi psihoterapiju te kombinirani (ili podijeljeni) pristup kad klijent posjećuje dvije osobe, a svaki profesionalac radi svoj dio posla. Oba imaju moguće prednosti i nedostatke. Na primjer, dobro je kod integriranog pristupa što se, uz očite uštede na vremenu i jednostavnosti, na taj način “spaja” umjetno napravljen rascjep između tijela i psihe, bolje se razumije potreba uzimanja lijekova kao što se i više cijeni (gratifikacija) kasnije postupno prekidanje uzimanja lijekova. Mnoge su prednosti tog pristupa, no postoje i slijepe ulice, osobito kad klijentu više odgovara izražavanje kroz potrebu za lijekom ili kroz tjelesne nuspojave… tad se lako dogodi da psihoterapijski proces stane u mjestu, a uzimanje lijekova postane glavni model odnosa s terapeutom. Kombinirani pristup je s tog aspekta lakši, jer su granice odnosa jasnije određene. No tu se javlja moguć problem komunikacije terapeuta i liječnika koji propisuje lijekove… Prirodno je terapeut “bliži” klijentu, prvenstveno radi redovitosti susreta koji su obično na tjednoj osnovi i tako se ukazuje potreba da to dvoje stručnjaka surađuju kad je potrebno i da jedan drugom pomognu u donošenju odluka.
Informirajte se
Kod nas je stručnjak za lijekove uvijek liječnik (za razliku od nekih drugih zemalja) a uobičajeno je – iako ne i svaki puta potrebno – da je to specijalist psihijatar. A onaj koji propisuje lijek bi uvijek trebao objasniti prednosti i nedostatke, informirati klijenta o učincima i nuspojavama, očekivanjima od liječenja kao i njegovom očekivanom trajanju. A ako se dogodi da je nešto od toga kod vas nejasno, osobito ako vas to nešto straši – pitajte!
