Urlam pa me ljudi blijedo gledaju! Šmrcam, kašljem i kišem pa bježe od mene u većem strahu nego od neke dobro uhranjene svinjice!
Zid plača
Dakle, stvarno sam bolesna, začepljenog nosa i grla, napola gluha… A za sve je kriv moj lov na još jedna komadić ljeta. Nakon puta u Izrael ima upalu grla, sinusa i svih sitnijih organa u glavi. Mozak je u redu, barem za sada i hrabro poručuje – nije mi žao.
Priznajem da sam na taj put otišla sasvim iznenada, na poziv grupe novinara iz Dubrovnika koji su između ostalog išli vidjeti i grad Akko koji uskoro postaje pobratim našeg Dubrovnika. Ja sam bila pridruženi član iz metropole i kako su se oni svuda hvalili svojim gradom, u tri poteza sam i ja počela otezati po dubrovački: “Ali ja vam nisam iz Graaada”.
Dakle u zagrebačke magle sam se vratila iz pravog ljeta, iz šetnji Tel Avivom po njegovoj dugoj, pješčanoj plaži, nakon plutanja na Mrtvom moru, voda je bila (u mrklom mraka na noćnom kupanju) čak 27 stupnjeva, još zgrčenih mišića od velikog hodanja po svim znamenitostima zemlje koju vrijedi vidjeti. Ma što mislili o vjerskom turizmu koji dominira, ipak je to mjesto bez kojeg ne bi bilo svijeta i civilizacije koju mi danas poznajemo.
Zalazak sunca na plaži iz koje
rastu neboderi Tel Aviva
Svima koji žele slušati ovih dana prepričavam najvažnije dojmove, a vama nema druge nego ih i pročitati. Vrlo je dojmljiv Zid bola (ili plača, kako vam drago), crkve su raskošne, iako toliko okupirane turistima na čovjek poželi malo mira. Mene osobno totalno je iznenadilo sve što se u, i oko, tih povijesnih mjesta događa: od kineske “pančofarije” koju možete kupiti doslovno oko postaja Križnog puta (očito je naše Međugorje tek početnik u velikoj svjetskoj školi kako oderati turiste željne vjerskih prosvjetljenja), pa sve do zastrašujućih priča o sukobima svećenika unutar Crkve svetog groba. Priča je toliko besmislene da je moram prenijeti: naime u toj je valjda najsvetijoj crkvi za svakog kršćanina, sve podijeljeno među šest različitih crkvi, pa tako ako pravoslavni svećenik dok pere svoj dio poda smoči kamenu kocku poda koja “pripada” armenskoj crkvi ne samo da će čuti svog Boga, već će dobiti i stolicom po glavi. A sve u ime vjere koja zagovara “okreni i drugi obraz”.
Zapravo ne znam kako bih se u tome osjećala da sam vjernik. Sigurno ne najbolje! No, zato se bezbožnica u meni zaljubila u Masadu, a hedonistica odlično provela. Fino se jede u izraelskim restoranima jer vam nude doslovno sve: od japanske, preko talijanske, sve do arapske kuhinje. Priznajem da je najluđa noć bila u jednom noćnom klubu u staroj luci Tel Aviva. Tamo se, naime, pleše na šanku. Godinama sam to željela “odraditi”, ali stvarno mi nije padalo ne pamet da ću za to zadovoljstvo morati potegnuti da Izraela. No, moje je geslo: sve u životu treba probati (u zakonskim granicama, barem). Sve u svemu godišnji za pamćenje i zemlja u koju se vrijedi vratiti.
