“Svaka ti čast, kako ti to dobro nosiš! Kako se tako dobro držiš! Svaka ti čast!”
Gotovo svakodnevno mi govore ljudi koje sretnem, pogotovo ljudi koji me duže vrijeme nisu vidjeli, ali znaju koju dijagnozu imam (multiplu sklerozu). Bez ikakvog glumatanja i prenemaganja, što i sama ne podnosim, mogu vam reći da još uvijek ne razumijem u potpunosti što pod tim misle. Meni je to kao da curi koja ima predivne zelene oči kažem: Svaka ti čast, stara, koje predivne oči imaš!
Imate li svoje mjesto gdje se uvijek možete vratiti da “dođete sebi”? Trebali biste…
Ta cura nije izabrala tu boju očiju u izlogu, iako je i to danas češće nego prirodne oči vidjeti, već je rođena s njom. Dakle, njena zasluga što ih ima je nikakva. Primjetiti da su lijepe će svatko, ali pjevati hvalospjeve o istima je besmisleno. Tako mislim i za ovu situaciju.
Ne mogu izbrisati svoju dijagnozu
Dakle, nikako nisam mogla znati da bi me ova dijagnoza mogla dopasti, ali eto dobila sam je. Ne postoji ništa što bih mogla učiniti da je maknem, izbrišem, da je nemam. Što se dakle nalaže kao jedini logičan i isplativi izbor!? Prihvatiti to što imam, uprtiti na leđa i nositi.
Kad to napravite ono što će se vidjeti prema van iz aviona je to da teglite. Teglite teret koji premašuje mogućnosti vaše kičme, ali eto, nekim čudom vaša kičma ne puca već vi to teglite.
Ono što se neće vidjeti prema van je to koliko snage, upornosti, kontrole, samokontrole i niza drugih odlika istinskih stoika je potrebno da bi se taj teret nosio. Da bi se nosio i da bi život tekao koliko-toliko regularno.
Još jedna glavna stvar zbog koje zaista ne mislim da je moja borba toliko strašna. Nisam sama!!! Imam tu sreću i privilegiju koju, vidjela sam, nemaju svi oboljeli, imam obitelj uz sebe.
Obitelj koja je od prvog momenta tu uz mene, bez ikakvih zadrški, ograničenja, pitanja i ultimatuma.
Obitelj koju, nažalost, nemaju svi a ima i onih koji je imaju, ali nisu ni blizu tolika pomoć i podrška. Ta moja obitelj je ono što ja smatram najzaslužnijom za sve.
Priuštili su mi da se osjećam toliko sigurno, da si mogu priuštiti luksuz “micanja” uslijed primitka svoje dijagnoze.
Bili su od prve, tu i odmah rekli koliko mi se dive, jer sam heben borac, jer znaju koliko snage mi treba i jer su mi rekli da ne brinem dokle god su oni tu.
Nakon dijagnoze multiple započinje novi život! Nažalost, ne odluče svi ostati uz vas
Kao malo dijete koje mora vjerovati da ga mama drži dok ga uči hodati. Pusti joj se u ruke jer zna koliko je siguran, koliko ga mama voli i koliko puta mu je to dokazala, koliko puta ga je spasila od sigurne ozljede, možda i kobne. Pusti joj se u ruke jer zna da neće pasti!
Uvjerena sam, osjećam i na kraju, znam, koliko su oni zaslužni zato što sam dobro i koliko gore i teže bih prošla bez njih…
Zato što su mi držali leđa, zato što su u mojim najcrnjim trenucima mi bili svjetlo, što su bili moja snaga kad sam ostala bez nje, što su bili moja nada kad je čak i nada pobjegla od mene što me nikad i ni u jednom trenu nisu ostavili. Bili su uz mene kad nisam ni sama uz sebe htjela stati.
Obitelj mi je sve
Kako onda da ja sebe smatram ikakvim junakom? Što i gdje bih bez njih bila!? Kad su mi oni toliki stup, meni je tisuću puta lakše izdržavati svakodnevne “izazove” moje dijagnoze.
Sama sebe nisam mogla gledati kako se predajem i kako me pobjeđuje tamo neka multipla što mi koči lijevu nogu, što mi trne lijevi dlan, što mi “cima” ravnotežu, što mi čepi uši, što mi muti vid, što mi krade pamćenje, što mi remeti fokus….
Ima da to iznesem, izignoriram koliko mogu i izguram najbolje i najjače što umijem. Radi svoje mame za koju znam da osjeća svaku moju poteškoću više od mene, radi svog oca koji mi svaki dan kaže, dok je njega i mame da ne brinem, radi svog djeteta koji je moj razlog svemu i za sve. Onda?
Kakva bih ja to beskrvna lignja bila da ne dam sve od sebe i još toliko kad vidim koliko oni koji me vole daju za mene. Da se predam i ne gazim, njih bi rastužila, obeshrabrila a to ne dolazi u obzir.
I onda se vraćamo opet na onu moju najdražu – ljubav koja pokreće sve i koja je sve.
Ljubav obitelji, prijatelja… Ljubav. Lakše mi je i čekati onu pravu istinsku ljubav dok ne dođe kad sam okružena ovolikom gomilom ljubavi.
Kako nosim i izdržavam? Evo, ovako ja uspijevam i molim i želim da svi koji “tegle” ovako nešto imaju ovakav “stup”.
Pitaju me kako sam tako sabrana kada pričam o svojoj multiploj, ali nije uvijek bilo tako…
