Kako izgleda napad panike? Što ga uzrokuje i kako pronaći adekvatnu i kvalitetnu pomoć? Odgovore saznajte u novoj kolumni dr. Girotta.
Gosp. K. L. je
poduzetnik, samac
blizu četrdesetoj godini, koji se javlja u psihoterapiju zbog paničnog
straha. (primjer je fiktivan i napisan da dočara stvarne slučajeve)
Uspješan
čovjek doživljava iracionalni strah
U prvom razgovoru
je jasno da se radi o upornom i marljivom čovjeku: studij uz rad, uspon u velikoj kompaniji i
zatim osnivanje vlastite tvrtke koja unatoč lošim uvjetima na tržištu uspijeva
opstati. Tvrtka sad dobro posluje, nema više iznenađenja i mogao bi se napokon malo opustiti jer su ciljevi ostvareni. No upravo se tad počinju javljati
smetnje iznenadnog straha, povremeno panike, a to uglavnom kad je slobodan,
nekud treba ići, voziti auto ili zabaviti se. Postaju sve češće… U trenutku
kad se iščekivanje od mogućeg napada straha javlja i u poslovnoj sferi života, odlučuje potražiti pomoć.
Zašto se
boji?
U periodu
upoznavanja gosp. K. uglavnom govori o svom poslu. Mnoge su situacije koje je uspješno riješio zahvaljujući svojoj
odvažnosti, vjeri u sebe, skoro “šestim čulom” za dobar posao, s kojim bi
uvijek ostvario neku vrstu prednosti nad konkurencijom. U njegovom privatnom
životu ima nešto manje intenziteta i zadovoljstva. Nakon duže veze koja
završava prekidom i zbog kojeg dugo
poslije pati, odustaje
od “značajne veze” s djevojkama, duže periode je sam, a i kad se s nekim susretne, ostaje kratko i
odlazi prije no što osjeti da
bi mu nešto značila. Jedinac je i od bližeg roda ima oca koji stanuje blizu i čini se da i sad dosta jedan o drugom brinu. Majka je umrla nakon kratke bolesti u njegovoj
ranoj adolescenciji i nerado o njoj ili o njenom odlasku priča jer mama i tata nisu imali dobar brak i
puno je sjećanja vezano uz njihove svađe i periode “hladnih” odnosa. Ako se ta tema i spomene, vrlo brzo ju
nastoji promijeniti ili se “trgnuti”, kad promijeni držanje i prema terapeutu zauzima kritičan, a koji puta i provokativan stav. Strpljenje za ovakav oblik rada je na
kušnji u tim trenucima, a odgovori na pitanja koja ga muče – od kuda dolazi
panika – se čine još daljima nego na početku…
Odgovor na
pitanje “kako si”?
Kroz duži
tijek liječenja radimo na osjećajima koje polako razotkrivamo kroz priče iz sadašnjosti i prošlosti. Sve češće nailazimo na tugu koju
ispočetka klijentu nije lako
prepoznati. Kad je
majka umrla nije mogao plakati dugo vrijeme. A i inače, u ranom djetinjstvu
pamti svoju upornost da ne zaplače kad bi bio tužan ili povrijeđen. Sve više se
čini da je to bio način da sebe i svoju bol učini manje vidljivima u, za njega,
dosta “nesigurnoj” okolini (svađe i manjak topline u odnosima u kući). Također
se susrećemo s dijelovima žalovanja koje nije niti započeto u pravom smislu…
Umjesto žalovanja, gosp. K. je
nakon gubitka majke “brzo” narastao i bez uobičajenog ponašanja za adolescenta ubrzo počeo
zarađivati i školovati se za specifičnu struku koja zahtijeva mnogo odricanja.
Simptomi postaju manje važni…
Smetnje panike se nakon početka terapije uglavnom smanjuju no u periodima se opet javljaju, osobito kad je
psihoterapijski rad težak – kad otvaramo žalovanje i kad se paralelno javljaju periodi tuge, razmišljanja o gubitku kao i propitivanja o vlastitoj vrijednosti. Kroz rad žalovanja i postupnom “vježbanju” teških
osjećaja tuge ali i ljutnje spram majke koja ga je ostavila, postaje jasnija
veza između tih (sve do nedavno) preteških osjećaja i – panike. Strah je gosp. K.-u bila puno bliža emocija od davno zakočene tuge i
ljutnje zbog ostavljenosti. Uskoro se približio kraj psihoterapijskog rada dok
smo uočavali male, ali znakovite promjene u njegovom svakodnevnom životu.
Umjesto
zaključka
Gosp. K je kroz
odrastanje manjkalo
pozitivnih životnih iskustava ljubavi, povjerenja i osjećaja sigurne okoline. Marljivost, predanost poslu i
natjecanju su svojevrsne kompenzacije neugodnih osjećaja srama i krivnje s kojima je inače odrastao.
Kad su ponestali poslovni izazovi, sve je više manjkalo topline, mogućnosti
povezivanja s nekom osobom i vlastita obitelj. Neriješeno žalovanje kao i
manjak vlastite (ukupne) sigurnosti su to onemogućavale. Panični poremećaj je
bio i znak svih tih problema kao i motivacija za rad i prihvaćanje manje
poznatih aspekata vlastite ličnosti.
