Pitanje čitateljice:
Imam 32 godine i godinama imam problem pretjeranog vezivanja za ljude i situacije, a drugi problem je što se zato osamljujem i nerado stupam u bliske odnose (čak i kad mi se netko sviđa to u meni izaziva uglavnom neugodu, tjeskobu). Koji puta mi se čini da nikad neću imati zadovoljavajuću vezu ili obitelj, što mi je velika želja. Na poslu također osjetim slične probleme, s kojima se nešto lakše nosim, iako znam tjednima biti u nekim stanjima depresije radi poslovnih problema koji me uznemire. No uglavnom sam sama u svom uredu i malo kontaktiram s ostalima tako da se to puno ne primjećuje. Mnogo sam pročitala o lijekovima, jedna poznanica pije antidepresiv a sama se ne usudim još pitati doktoricu. Moje pitanje je: koji su hormoni odgovorni za moj strah od drugih ljudi i za moje osamljivanje koje ne vodi nikamo. Koliko sam se informirala tu je glavni hormon serotonin. Da li bi mi antidepresiv koji povećava serotonin pomogao?
Odgovor psihijatra Igora Girotta:
U skraćenom obliku odgovor na pitanje čitateljice je jednostavan: da! Antidepresivi koji djeluju preko serotoninskog (ali i drugih sustava) sustava bi mogli pomoći u tako opisanom stanju. No, to sigurno nije i jedini put. Uz mogućnost samopomoći, kroz učenje raznih tehnika, stoje na raspolaganju i razne tehnike psihoterapijske pomoći. Sve u svemu nije loša ideja krenuti sa antidepresivom. Zašto?
Hormoni i neurotransmiteri
Hormoni su tvari koje se luče u unutrašnjim žlijezdama koje otpuštaju tu tvar u krvotok i tako ju čine dostupnima cijelom organizmu. Neurotransmiteri (ili prijenosnici) su, s druge strane, tvari koje se otpuštaju u mikroskopskim pukotinama na mjestima gdje se dvije živčane stanice spajaju. Imaju kratak vijek trajanja i služe da se podražaj iz jedne stanice prenese na drugu. Po kemijskom sastavu se razlikuju u raznim međusobno funkcionalno povezanim skupinama neurona, pa je znanost tako pronašla serotoninske, dopaminske, noradrenalinske, opijatske, kolinergične, glutamatske… spojeve koji služe kao prijenosnici. Funkciju tih prijenosnika nije, međutim, lako povezati direktno s ljudskim ponašanjem. Tako se zna da serotonergički neuroni (oni koji luče serotonin) sudjeluju u moždanim funkcijama regulacije raspoloženja, spavanja, gladi, učenja i pamćenja.
Koji je prijenosnik odgovoran za bliskost ili osamljivanje?
Nema jednog odgovora na to pitanje kao što nema jednog odgovora na pitanje “koji je političar kriv za krizu u zemlji” ili “koja aktivnost je izazvala umor na kraju dana”. Isto tako ako uvažimo složenost moždanih struktura – koja do danas nije do kraja objašnjena – biti će jasno da jedan faktor ne može imati monopol nad cjelinom. Mnoštvo prijenosnika igra zajedničku ulogu u regulaciji mnogih funkcija, no ipak možemo reći da ih je nekoliko presudno oko naše potrebe za vezivanjem za druge ljude. Ako znamo da su serotoninski receptori zaduženi za prijenos informacija u krugovima neurona koji se bave regulacijom raspoloženja onda je jasno da je to jedan od faktora putem kojih utječemo na te funkcije. No, među tvarima koje također utječu tu su i, na primjer, opijatski receptori koji reagiraju na endogene (koji se luče unutar organizma) opijate, a služe regulaciji osjećaja boli, bilo da je ta bol fizička ili je ona psihička, jer dolazi od neopipljive povrede kod napuštanja. Oksitocin je hormon poznat po tome što potiče stvaranje mlijeka u dojkama i priprema tijelo žene za ulogu majke, no manje je poznato da sudjeluje u procesu razvoja privrženosti, bez obzira da li se radi o majčinstvu ili o zaljubljenosti.
Opet o antidepresivima…
Od kad su otkriveni u pedesetim godinama prošlog stoljeća se koriste za liječenje uglavnom raznih oblika depresije, a od tuda i njihovo ime. U početku su to bili lijekovi koji su izazivali sedaciju (umirenje) a i druge nuspojave pa su bili i potencijalno opasni jer su lako mogli depresivnoj osobi poslužiti kao sredstvo suicida. Početak masovne upotrebe modernog lijeka protiv depresije (Prozac, prvi poznati lijek koji podiže razinu serotonina između neurona) je povezan sa sigurnijom upotrebom tih lijekova jer ne izazivaju toliko nuspojava, kao niti sedaciju. Paralelno se uočavaju druge indikacije (razlozi za primjenu), kao što su bolni sindromi, agresivni ispadi, bulimija, opsesivni rituali, trema, preuranjena ejakulacija, PMS, itd.
Osamljivanje…
kako je opisano od čitateljice, predstavlja zaštitu od povrede napuštanja. Ona osjeća istovremeno privlačenje, potrebu da bude s nekim, priželjkuje obitelj, no takvo približavanje istovremeno izaziva i strah od toga da će biti povrijeđena. Vjerojatno se radi o nekom starom modelu koji se kao iskustvo iz ranog djetinjstva nameće i “podmeće klipove” mogućnosti da se ta žena ostvari u nekoj vezi.
Eventualno uzimanje modernih antidepresiva, naravno pod nadzorom liječnika, može pomoći da se podigne prag izdržljivosti na tjeskobu koja je socijalno uvjetovana, a tako da se omogući stvaranje novih i optimističnijih iskustava u životu. Nakon nekog perioda bi novo iskustvo moglo nadrasti ono staro i postati tako – normalno.
