Ne tako davno, bili smo svjedoci medijske hajke kako je “dogma o vodi” i potreba njezinog (redovitog) ispijanja za očuvanje zdravlja još jedna zabluda i urota. Kontaktirali su me neki novinari, uostalom, kao i uvijek kada se digne slična hajka, tražeći moje mišljenje. Ispalo je da je čak i voda došla “na tapetu” te da je čak i voda postala dežurni krivac svih (ili bar nekih) zdravstvenih tegoba stanovništva Zapadnog svijeta, pa tako i Hrvata.
U vrijeme, kada ne postoje nutricionističke,
pa i fiziološke dogme, koju neka (kvazi)-studija ili mišljenje kritičnog broja
nekih stručnjaka ne može srušiti, običan laik si postavlja pitanje: “Pa ima li sve to smisla? Ima li smisla
slušati nutricionista, kada su sve to puka naklapanja i urote prehrambene
industrije? Ima li smisla slušati liječnika, kada se iza liječničkog mišljenja
i preporuke sigurno krije kakav farmaceutski lobi? Ima li smisla slušati ikoga
o zdravlju i prehrani, kada su sve to lobiji mliječne, mesne industrije ili new age
pokreta, vegetarijanaca, Zelenih, itd.?
“Ima li smisla piti vodu, kada mi
je i bez nje sasvim dobro? Ima li smisla prestati pušiti, kada znam da je moj
susjed pušio do 90. godine “Drinu”
bez filtera, i doživio je duboku starost?“
Uistinu, u vrijeme kada samo
apsurdno ima smisla (ne samo u znanosti), kada se sve relativizira, i kada ne
postoji i ma najmanja znanstvena nutricionistička ili fiziološka dogma (stara
makar i desetljećima, stoljećima) koja se ne može (pokušati) pobiti, biti javnim zdravstvenim prosvjetiteljem –
nutricionistom, edukatorom, (osobom koja po definiciji želi i mora služiti
javnom zdravlju svih ljudi), uistinu danas nije lako.
Vratimo se hajci na vodu.
EFSA (Europska Uprava za
standarde prehrane, vrhovni autoritet za hranu i prehranu u Europi) uistinu je
vijećala tijekom veljači 2010, godine te je razmatrala podnesen zahtjev i
zdravstvenu tvrdnju “da redovita konzumacija značajnih količina vode može
smanjiti rizik razvoja dehidracije i posljedičnog smanjenja učinkovitosti
(ljudskog) organizma“. Svakome se čini kako ovdje nema mjesta diskusiji. No, ne
i EFSA-i.
Naime, stručno povjerenstvo
(“Panel”) EFSA-e donijelo je odluku, kako voda ne doprinosi smanjenju pojave
bolesti (povezanih s dehidracijom). U moru krajnje diskutabilnih odluka, koju
je donijelo ovo najuglednije europsko regulativno prehrambeno tijelo, ne bi nas
trebalo iznenaditi ni krajnja odluka kojom se ova zdravstvena tvrdnja sasvim
glatko odbila.
Pa pokušajmo, u stvarnosti,
pretpostaviti da je pijenje osam čaša dnevno, još jedan mit. Pokušajmo
zamisliti da se i tu (naravno, opet krije neka urota industrije ili masona),
zaboravljajući pritom, da nitko i ne spominje kod tih preporuka da to mora biti kupovna “flaširana” voda, čak
štoviše. Riječ je o vodi i ispijanju iste za očuvanje zdravlja i smanjenja
mogućnosti narušavanja zdravlja.
Zamislite situaciju da je ljeti
vanjska temperatura +30 °C, i zamislite da taj dan (ili npr. tri dana) osoba ne
pije vodu, ili čak da pije minimalne količine vode. Ako dotična osoba ne završi
u komi ili makar s objektivnim i rigoroznim pokazateljima pogoršanja
zdravstvenog stanja, pitanje je bi li se o tome trebali izvijestiti nadležni u
navedenom Stručnom Povjerenstvu.
Možda da i sami pokušaju čitav
dan, ili tri dana, redovito, svaki sat, postepeno ispijati čašu po čašu vode (naravno, one iz slavine).
Možda bi nam i sami mogli javiti
razliku, kada su se bolje, poletnije i zdravije osjećali, onda kada nisu pili
čitav dan (ili tri) ili kada su redovito pili vodi. Zapravo, i ne moraju.
Odgovor znam unaprijed. Mislim da
i oni sami (ipak), na kraju znaju.
Nenad Bratković
magistar nutricionizma
