Pitanje čitatelja
Poštovani,
zanima me trebam li se oslanjati na intuiciju? Često puta sam znala odgovore automatski, bez ikakvog razmišljanja, jednostavno sam se oslonila na onaj osjećaj koji mi je dao odgovor. Međutim, što ako taj osjećaj pogriješi i ja napravim kardinalnu grešku? Kada se osloniti na razum, a kada poslušati “onaj osjećaj”?
Unaprijed hvala,
Vesna Mandžukić
Odgovor prof. Borisa Blažinića
Poštovana,
Ne postoji univerzalan odgovor na vaše pitanje koje si svi mi postavljamo s vremena na vrijeme. Sigurno ste se našli u situaciji kada vam je nešto govorilo da izađete iz sobe, da ne ulazite u lift, da idete kući drugim putem… i kasnije možda saznali da ste time izbjegli neku opasnost. Možda ste se znali uvjeriti kako ste dobro postupili kada ste poslušali “onaj osjećaj”, ali isto tako ste se sigurno znali uvjeriti kako je dobro što ste razumski pristupili situaciji i na taj način donijeli odluku.
Znanje koje inuitivno imamo opstaje već stoljećima kako bi opstali i zaštitili se od nevolja pa možemo reći da je intuicija vrsta spoznaje i razumijevanja koja se oslanja na sposobnost čitanja signala, tragova i obrazaca, često puta na temelju prethodnog iskustva.
Istraživanja objavljena u Psihološkoj znanosti, časopisu Društva za psihološku znanost, ukazuju povjerenje našoj intuiciji koja je pod utjecajem onoga što se događa i fizički u našim tijelima. Često kažemo da intuicija dolazi iznutra i stoga slijedimo povjerenje našeg srca ili kako bi rekli, onog osjećaja u trbuhu. No ono što nije sigurno je trebamo li taj osjećaj slijediti ili biti sumnjičavi oko onog što nam tijelo signalizira. Da bi istražili kako različite tjelesne reakcije utječu na donošenje odluka, Barnaby D.Dunn i suradnici su proveli studiju iz koje proizlazi da je Dunn uvjeren kako ono što nam se događa u tijelu utječe na ono što se događa u našem mozgu i da moramo biti oprezni u slijeđenju intuicije jer ponekad pomaže, a ponekad odmaže.
Studija je provedena na način da su zamolili sudionike da pokušaju naučiti kako pobijediti u kartaškoj igri koju nikada prije nisu igrali. Igra je napravljena tako da nije bilo očite strategije, a umjesto toga igrači su morali slijediti svoj unutarnji glas. Igrajući igru, sudionici su nosili monitor za otkucaj srca, senzor koji mjeri količinu znoja na dohvat ruke. Većina igrača je postupno našao način kako pobijediti te su izvijestili da su se oslanjali na intuiciju, a ne na razum i radili su najbolje poteze tijekom igre. No isto tako je zanimljivo kako je kvaliteta savjeta koje je tijelo slalo bilo raznoliko jer je istovremeno kod drugih osoba, njihovo tijelo im reklo krive poteze tako da su sporije učili ili nisu nikako uspijevali pobijediti.
Kada i kako se odlučiti koga poslušati znate samo vi. I kako je rekao Robert Heller “Nikada ne ignorirajte “onaj osjećaj”, ali također nikada ne vjerujte da je on dovoljan“.
