Kaže meni neki dan moja najbolja prijateljica: “Emina, daj napiši od početka do kraja jednu full pozitivnu kolumnu”! I to baš u trenu kad joj je bio pun kufer ljudi koji ju razvlače na sve strane i traže svaki djelić njene pažnje i pozornosti.

Vječiti optimisti i pozitivci koji me okružuju, u svemu vide nadu i dobre stvari, iako se ponekad nazivaju budalama koje ginu za ideale. Oni ipak negdje u svojoj nutrini znaju da ih njihove oči izdaju i da, koliko god se trudili postati cool osobe, ne mogu sakriti svoju iskrenu djetinju srž dobronamjernosti.

I nisam slučajno njih odabrala oko sebe da mi svijetle u blizini, nego sam svjesno prije dvije godine napravila selekciju kao što to rade i izbornici pobjedničkih reprezentacija u rukometu. Doduše trebalo mi je za to dvadeset i kusur godina, ali bolje ikad nego nikad razrijediti kapacitete i odrediti prioritete.

kI za pravu rukometnu utakmicu treba kvalitetnih osam igrača (plus rezerve), a ne osamdeset i osam. Nešto u napadu, nešto u obrani i na kraju onaj veliki stup na golu koji – iako se sve brane probiju – on stoji uvijek na istom mjestu da obrani gol.

Potrebu “reda radi” ne poznajem, pa tako ne odgovaram na sms poruke, telefonske pozive i e-mailove zato što bi bilo u redu, niti nisam od onih čestitara koji šalju forvarduše na Božić, Uskrs i Novu Godinu. Volim darovati doživljaje više nego darove. Takve trenutke pamtim kroz cijeli život. Znam da ljudi uvijek imaju neka očekivanja, ali to je njihov problem kao što je i moj ako očekujem previše, a dobijem premalo. Očekivanja su zajeb… stvar, iza njih često slijede razočaranja.

Kada sam sama sebi dodijelila glavnu ulogu u životu bilo je puno onih koji su protestirali jer više nisam radila svakodnevno ono što su oni željeli pa sam iz “uvijek dostupne” postala sebična u njihovim glavama. A ljudi su takvi, ako im ne ideš niz dlaku nisi ni dovoljno dobar. Zato ne živim u tuđim očekivanjima nego svojim vlastitim. Svjesna da nekada moraš biti spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi.

Ne očekujem velika čuda niti nemam apetit za carstvima svijeta. Živim najbolje što znam u ovom trenu, i trudim se iskoristiti najbolje što mogu od onoga što SAD imam. Na prošlost ne mogu utjecati. Ona je bila, ali je i prošla, a za budućnost ne znam jer nisam ni vidoviti Milan niti vidovita Zorka, pa se puno niti ne opterećujem, što bi bilo – kad bi bilo, i što će biti – kad će biti.

kJedino što se nadam da ću se znati nositi sa svim novonastalim situacijama i imati snage, zdravlja sve to “hendlati”. A i ako ponestane snage znam da se mogu osloniti na svojih osam veličanstvenih koji će me zakrpati pa ću krenuti dalje.

Svake godine sve se bolje upoznajem i svaka godina mi je sve draža, a iskustva se množe. Kad ih sve stavim na jednu hrpu onda je sve manje i kikseva, a to znači i sve manje nezadovoljstva.

I nema veze što povremeno pokisnem, osušit će me prve zrake sunca koje kad – tad moraju zasjati, a imam doma i fen. Svjesna da univerzalne formule za sretan život nema pa da slijedim upute – postoji samo osobni recept za ono što me čini sretnom i ispunjava, a za to treba dobro poznavati sebe. Pomozi si sam i Bog će ti pomoći.

Ja, Emina Pršić, pri čistoj svijesti i zdravoj pameti, dana 4. svibnja 2012. čestitam sama sebi rođendan i proživljenu godinu. Ne skupljam salvete niti značke, ali trudim se prikupiti što više sretnih trenutaka prije nego što sam danas nesretna za ono što će biti sutra.

Ordinacija preporučuje

card-icon

Zdravstveni adresar

S lakoćom pronađite ordinaciju, ljekarnu, polikliniku i drugo.

card-icon

Baza bolesti

Nešto vas boli ili smeta? Prije odlaska liječniku možete se informirati ovdje.

Možda će vas zanimati i ovo