Pitanje čitateljice:
U mom životu se oko godinu dana dešavaju same loše stvari: od gubitka imovine, do toga da me je ostavio partner, a na poslu sam dobila premještaj na gore mjesto… Ranije sam imala periode kad mi je sve polazilo za rukom, na poslu i u privatnom životu. Čini mi se da su to periodi koji se izmjenjuju. Da li se radi o nekoj vrsti bipolarnog poremećaja? Meni se čini da se radi o sreći i o pehu. Ne znam kome da se obratim, nisam sklona nekim magijama i alternativcima iako razmišljam i o tome…
Odgovor psihijatra Igora Girotta:
Bipolarni poremećaj…
je psihički poremećaj koji u osnovi znači izmjenjivanje perioda depresije s periodima povišenog raspoloženja (hipomane ili manične razine). Ima svoje blaže i teže varijante, ali je u osnovi takav da ako ne pacijent onda njegova okolina primjećuje da nešto nije u redu, jer su razlike velike. Skoro uvijek je dijagnoza ovog poremećaja vezana uz disfunkcionalnost, a i uz neke druge psihičke poremećaje…
Kod vas nisam stekao dojam da vi patite radi psihičkih smetnji, niti u smislu depresije, kao niti što ne opisujete da ste ranije bili nabijeni energijom ili nerealistički samopouzdana… Dakle mislim da vi nemate bipolarni poremećaj. No, što je s vašim samopouzdanjem, vjerom u sebe? Možda su vaša vjerovanja o sebi kolebljiva ili “bipolarna”.
Da li postoji sreća ili nesreća?
Za razliku od osjećaja sreće (unutrašnje zadovoljstvo i mir), ovdje mislimo na sreću kao sretnu okolnost koja nam pogoduje ili ne pogoduje. Tu je fokus pažnje pomaknut sa sebe na nešto drugo, izvana, neku situaciju ili okolnost koja će nam ići u prilog a bez nekog našeg utjecaja i od te vanjske “sreće” očekujemo pripomoć.
Koliko smo usmjereni na sebe, a koliko na okolinu u kojoj tražimo uporište, potvrdu naše vrijednosti ili možda očekujemo da nam se značajne stvari “posreće”? Dok igramo igre u kojima je faktor slučaja značajan možda je naša pažnja s pravom okrenuta tome. Da li nam to treba i u drugim situacijama? Čini mi se da nas razgovor o sreći – fortuni – vodi u situaciju da gledamo naše postojanje kao nemoćno sudjelovanje u moćnim i iracionalnim silama.
Možda smo se sami začarali?
Kad se nešto loše desi – nastojimo to popraviti ili štetni utjecaj tog događaja umanjiti. Bez obzira da li se to “loše” dešava radi vlastitog djelovanja ili nečeg na što nemamo utjecaja, trudimo se to popraviti. A što kad se takvi događaju nižu jedni na druge, kao da su postali nekakvo pravilo? Što krivo radim? Što sam ili kome sam skrivio? …prije ili kasnije ćemo se zapitati. Dakle, pokušat ćemo razumjeti što s nama nije u redu kad nam se to sve zbiva, a tad su, htjeli to ili ne, naši sustav vrijednosti i vjerovanja stavljeni na kušnju. Loše stvari se tako mogu doživjeti kao da su kazne iako na njihovu pojavu nismo utjecali jer su proizvod cjeline društva (rat, ekonomska kriza, šovinizam), sile prirode (poplava, bolest, smrt) ili djelovanja pojedinca koje nema veze s nama (ostavljanje, prometna nesreća). Možemo osjetiti i krivnju. Poljuljane vjere u sebe, kao i vjere u vrijednosti života, lako je poslužiti se praznovjerjem kao objašnjenjem. Vjerojatno su i same ideje da “ne valjam” ili da sam “odbačen” a pogotovo ako mislim da me je netko “začarao” ili me snašla “nesreća” kao djelovanje nekih neobjašnjivih sila – moćne predrasude koja me onemogućuju da funkcioniram najbolje što mogu. Ako u toj situaciji zaista počnem vjerovati da ne valjam – začarao sam se sam!
Vjerovanje je dio svakog uspjeha
Vjerovanje ili povjerenje u vlastite sposobnosti nas, obrnuto od prethodnog primjera, ne može “začarati” jer nam tek omogućuje da u sebi i oko sebe tražimo i nalazimo rješenja koja nam trebaju. Uspjeti je nemoguće bez ideje da sam sposoban uspjeti. Obrnuto od toga, uporno sumnjanje ili nevjerica uvijek odškrinu vrata nekoj nevolji.
Nevjerica u vlastitu vrijednost je uglavnom dio slike o sebi koju imamo i gradimo ju tijekom razvoja naše ličnosti. S toga spada u teško promjenljive karakteristike, one se “opiru” vremenu a i iskustvu koje bi nas moglo promijeniti. Za razliku od nekih poremećaja gdje su od pomoći lijekovi – ovdje oni ne pomažu. Potreban je nastavak vlastitog razvoja koji je u tom segmentu zastao. Što ga može potaknuti? Psihoterapija, otvorenost novim iskustvima koja su tu, nedaleko od nas, religiozno iskustvo itd.
