Postoji faza u mom životu za koju roditelji nisu sigurni kako sam preživjela.
Ne da nisam jela, nego mi je klopa
doslovno bila gubitak vremena. Uvijek je bilo mnogo zanimljivijih i zabavnijih
stvari od nje i zato su mi (u najdoslovnijem smislu te riječi) hranu žlicom
gurali u usta. Jedna od najčešće prepričavanih obiteljskih priča je ona kada
sam stricu (profesionalnom kuharu, koji je uvijek spremao delicije za
obiteljska okupljanja) odgovorila na pitanje zašto ne jedem školjke. Odgovor je
glasio: “Zato što one ne izlaze van na WC”, a svi koji su prisustvovali tom
dijalogu do dana današnjeg pokušavaju odglumiti izraz na stričevom licu prije
nego što je za vijeke vjekova odustao od hranjenja najmlađe nećakinje.
Koliko-toliko normalno, počela sam
jesti tek u vrijeme studiranja, a danas sam zapravo totalno neprepoznatljiva
osoba. Od mršavice (definitivno sam
izgledala anoreksično, samo što tada nitko nije znao da anoreksija postoji, a
definitivno nije bila riječ o poremećaju u prehrani nego općoj
nezainteresiranosti za hranu) malo je toga ostalo.
Danas, ne samo da volim
jesti, nego volim i prepričavati gdje sam što dobro pojela. I neću vas sada
daviti (bio bi to vrlo dugi tekst) o lijepim uspomenama na jastoge na
Paklinskim otocima, prvom razgaljujećem iskustvu slow fooda, omiljenom kineskom
restoranu u Londonu ili okusima iz tog djetinjstva za koje bih sada dala sva
blaga ovog svijeta, jer ono što sam nekada prezirala danas su uspomene na nešto
što je bilo toliko fino da danas jednostavno više ne postoji…
I sigurna sam
da ste sretni zbog toga što ste pošteđeni, jer proteklih ste dana tako i tako
samo jeli, a ovih dana rješavate uskrsne ostatke, no bez priče o hrani ipak
nećete ostati.
Ma kakav stav imali prema hrani po
meni je važno da sami sebi dozvolite mogućnost da se on mijenja. Možda su to
životne faze, možda odrastanje, dolaženje pameti… Zato je najgora moguća
stvar sebi ne ostaviti slobodu da se predomislimo. Uz to, što prije treba osvijestiti
još jednu (jednako veliku) istinu – hrana jesu i kilogrami, ali oni su samo
kratak dio naših života estetika, a sve ostalo su zdravlje. Stoga zaista treba
paziti na kilograme, ali istovremeno i uživati u hrani.
Sigurna sam da je to
jedini ispravni put – i dobrog izgleda i dobrog zdravlja. Opet to mjerim sobom
– jedem bez veze (kad nisam gladna i žvačem totalne gluposti poput čipsa, koje
mi u konačnici nisu ni fine) kada sam tužna, usamljena, kada glumim gljivu pred
televizorom… Kada se ti prehrambeni “ispadi” svedu na razumnu mjeru kilogrami
su pod kontrolom. Naravno, i dalje će biti dana kada utjeha stiže samo iz
kutije “Domaćica”, ali to definitivno ne treba biti ubitačna navika.
Zbog svega toga trudim da i djeci
treba pomalo pustiti na volju. Naravno, treba ih održati na životu, prodati im
kojekakve igre i trikove da od špinata ne bježe glavom bez obzira, ali sve to
jest izvedivo.
Ono što svakako treba izbjeći jest gomilati djeci osobne
paranoje s hranom. Užasnem se stoga svaki puta kada mi neki roditelj kaže kako
mu je dijete vegetarijanac od rođenja i kako baš uživa u tome. Mo`š si mislit!?
Posebna mu je uživancija kada ga frend iz razreda pozove na rođendan u McDonald`s.
Kao i sve u životu i
kada je hrana u pitanju – ono što vas
stvarno može ubiti je isključivost. A sve ostalo ili je zakonom zabranjeno ili
deblja!
