Pitanje čitatelja:
Često čujem ili čitam o niskom samopouzdanju i kako si tu trebamo pomoći. Moje pitanje je – je li to moguće? Vrijedi li se truditi i slušati upute koje se tiću u vlastitog ponašanja, dijete, uzimanja pripravaka, odnošenja s drugim ljudima kao i nas samih? Nisam siguran da znam odgovor iako sam često upitan o tome kako popraviti samopouzdanje.
Odgovor psihijatra Igora Girotta:
Samopouzdanje je doživljaj da vladamo nekom vještinom ili uvjerenje da možemo ostvariti neki cilj. Vjerojatno je to i mišljenje, koliko i osjećaj u nama, koji nam kazuje da nešto možemo ili ne možemo. Ako općenito naginjemo poštovanju vlastitih vrijednosti (samopoštovanje), dakle sigurni smo u sebe, onda ćemo svoje mogućnosti u izvršavanju nekih zadataka sigurno ocijeniti višim nego ako to nije slućaj. Također, uvjerenje da možemo izvršiti neki zadatak bi trebalo biti zasnovano na stvarnoj mogućnosti da se taj zadatak izvrši. Što ako nešto radim prvi puta? Bez samopouzdanja neću niti pokušati. Što ako za nešto nemam znanje ili sposobnosti? Samouvjerenost može tada biti i štetna. Dakle, to je subjektivna mjera u kojoj procjenjujući se i držeći i se te svoje procjene – možemo sebi slabiti ili poboljšati izglede za uspjeh. Istodobno, slika koju imamo o svojim sposobnostima se uopće ne mora podudarati sa onom koju okolina ima o tim našim sposobnostima. Da li ste se sreli s nekim tko podcjenjuje ili omalovažava svoj uspjeh u npr. kuhanju, ili crtanju, pjevanju, dok biste vi možda bili skloniji pohvali zbog istog tog rezultata; ili obrnuto? Samopouzdanost se može imati u nekoj ulozi a u drugoj ne. Da li treba da imam samopouzdanje u nekoj ulozi koju ne volim ili za koju znam da mi ne ide? Naravno da ne. To znaći da je pojam samopouzdanja u stvari ovisan o mnogim vanjskim i unutrašnjim faktorima i ne može reći i puno o nekoj osobi, niti bi ga trebalo općenito “jačati” u svemu i kod svih.
Može li se popraviti manjak samopouzdanja?
Unatoč vrlo širokoj i nepreciznoj primjeni te riječi, ipak se susrećemo s ljudima koji kao da kronično nemaju (ili, suprotno, imaju i gdje ne treba) samopouzdanja, pa se to ponavlja u većini uloga koje ostvaruju kao i vremenskom rasponu. Sniženog samopoštovanja (dakle i samopouzdanja) su vrlo često ljudi koji su uz to i depresivni, ili anksiozni, prestrašeni ili povučeni, da ne spominjemo teže duševne poremećaje. Naravno da ne mogu imati ideju da ću neki zadatak dobro obaviti ako sam i bez zadatka u stalnoj dvojbi oko vlastite vrijednosti ili sigurnosti, i nemam povjerenja u svoje snage općenito. U tim je slučajevima bolje razmišljati o prisutnoj depresiji, povučenosti ili tjeskobi i tu usmjeriti pažnju i samopomoč, a ne prema “izvršnoj” funkciji – samopouzdanju. U drugih ljudi, koji sve to nemaju a imaju neku manju dozu ne-samopouzdanosti vjerojatno ima smisla preporučati vježbe za jačanje samopouzdanja. No, pitanje je da li takvi savjeti do njih i dopiru. Kako da se pouzdam u vježbe za moje ne-samopouzdanje? Oksimoron, zar ne?
Razvoj vlastitog povjerenja i sigurnosti
Mogućnost da sam općenito samouvjereniji u onom što činim prema vani je naslonjena na unutrašnja uvjerenja o meni. I to nije obično uvjerenje (a pogotovu ne uvjeravanje „izvana“) da mogu učiniti ovo ili ono. Tu je prikladnije govoriti o vjeri u sebe. O povjerenju.
Povjerenje nastaje u najranijem djetinjstvu, i kao i druge funkcije, u slučaju da je nepotpuno prihvaćena u razvoju, nije ju lako razvijati u odraslo doba. Mogućnost da netko ima sigurnost u sebe, kao i u nešto ili nekog drugog, se razvija u dvojnom sistemu dijete – majka u periodu odmah nakon rođenja. Ako taj odnos dovoljno dobro i konstantno balansira djetetova stanja neugode i ugode, dijete iz te faze izlazi s iskustvom sigurnosti i s mogućnosti da osjeti sigurnost (bazično povjerenje) kasnije u životu. Ako u tom odnosu dominiraju nesporazumi, a dijete prečesto doživljava nezadovoljsto, taj trag ostaje kao potencijalna slabost iz koje može doći ne samo do manjka vjere u sebe nego i do niza ozbiljnih psihičkih poteškoća. Manjak bazične sigurnost se teško mijenja u odraslo doba, a nada je u dugotrajnom radu na sebi uz pomoć terapeuta, dok u tim slučajevima samopomoć ne donosi rezultata.
