U biljnom kraljevstvu soja je bila i ostala najkontroverznija namirnica (naravno, uz bok s glutenom!).
I dok ju neki smatraju superhranom, drugi ju koriste gotovo u svrhu zastrašivanja. Internetom kruži nemali broj napisanih članaka s tvrdnjama poput: “Soja uzrokuje rak dojke i prostate”; “soja inhibira rad reproduktivnih organa”, “soja utječe na rad štitnjače”, “od soje muškarcima rastu grudi” ili “soja je jako štetna za djecu” i sl. Dok, stručnjaci s druge strane, govore o njenim benefitima: “Soja snižava kolesterol”; “soja olakšava simptome menopauze”, “soja snižava rizik od raka prostate i raka dojke”.
No, možemo li ponešto i zaključiti na temelju višetisućljetne tradicije konzumiranja soje u Kini i Japanu? Čemu zapravo tolika nesigurnost?
Obzirom na mnogo upita vegana i vegetarijanaca, te generalno onih zainteresiranih za biljnu prehranu, u nastavku ću detaljno obrazložiti potencijalne “mitove o soji” zabilježene tijekom vremena.
Razbijamo mitove o soji
Naime, soja je visokovrijedna mahunarka, koja zbog svojeg nutritivnog sastava zauzima značajan dio u veganskoj prehrani. Sadrži sve esencijalne aminokiseline te na100g ima čak 36,5% proteina, 19,9% masti i 30% ugljikohidrata. Riznica je vitamina i minerala, posebice vitamina B skupine i povoljnog odnosa kalcija i fosfora.
Kad pomislim na soju – mislim i na njene prehrambene izvedenice (edamame, tofu, tempeh, miso, natto, tamari i sojino mlijeko) i na to kako ću ih iskoristiti u današnjem obroku! Srećom, nepresušan izvor inspiracije svakako su mi i članovi moje facebook grupe Snaga Bilja koji svakodnevno objavljuju slike svojih obroka i rado dijele svoje recepte.
Potencijalni benefiti i štetnosti konzumacije soje i sojinih proizvoda
Rastući interes za zdravstveni benefit soje zabilježen je 90-tih godina prošlog stoljeća kada je FDA (Američka agencija za hranu i lijekove) odobrila zdravstvenu tvrdnju kako 25 grama sojinog proteina dnevno može povoljno utjecati na rizik od srčanih bolesti. Ta je tvrdnja potkrepljena brojnim kliničkim studijama koje su pokazale uspješno snižavanje (LDL) kolesterola. No, tvrdnja nije bila utemeljena na znanstvenim istraživanjima sojinih izoflavona zbog čijeg su djelovanja proizašli kontroverzni zaključci.
Da bismo ih mogli razumijeti kontekst, prvo trebamo shvatiti što su izoflavoni i u zašto se povezuju s estrogenima u ljudskom tijelu.
Što su izoflavoni?
Soja je namirnica bogata izoflavonima – fitonutrijentima s vrlo povoljnim utjecajem na zdravlje. Sojini izoflavoni se ponekad nazivaju i fitoestrogenima ili “biljnim estrogenima” jer su zbog svoje kemijske strukture nalik estrogenu u nasem tijelu. Najznačajniji izoflavoni u soji su daidzein, genistein i glicitin. Naše tijelo proizvodi nekoliko vrsta estrogena – estron, estriol i estradiol (E2). Estrogeni su ligandi estrogenskih receptora- odnosno, povezuju se s estrogenskim receptorima i doprinose njihovoj aktivnosti. Dvije su forme estrogenskih receptora na stanici – ER Alpha i ER Beta.
Da bismo provjerili jačinu veze liganda i receptora, morali bismo izmjeriti njihov afinitet povezivanja. Iz istraživanja doznajemo da se izoflavoni u vrlo malom postotku vežu na E2 (estrogene) čak i kada je afinitet veze podešen na 100%. I dok se estrogeni vežu na oba receptora (Alpha i Beta), izoflavoni su malo izbirljiviji i preferiraju ER Beta receptor. Distinkcija je bitna jer oba tipa receptora rezultiraju različitim efektima. I dok se estrogeni uvijek ponašaju estrogenski, izoflavoni mogu imati i estrogenska i anti-estrogenska svojstva zbog čega su iznimo važni u medicinskoj terapiji. Primjerice, kada su razine estrogena visoke u premenopauzi, ovi se spojevi mogu vezati na estrogenske receptore i blokirati aktivnost hormona, odnosno, kada su razine estrogena niske kao u ostmenopauzi, fitoestrogeni djeluju poput estrogena. Što bi značilo kako izoflavoni soje mogu osigurati benefite estrogena bez njegovih štetnih nuspojava.
Foto: Shutterstock
