Neki sam dan kolegama na kavi kukala kako sam to jutro odjenula haljinu staru 24 godine(?!).
Bio je to
jedan od onih dana: nemam ništa za obući, gola sam i bosa kao svaka prava žena,
vrijeme je grozno, curi dosadna kiša, pa neću valjda u gumenih čizmama hodati
svijetom. Dan u kojem se ljeto činilo miljama daleko – u oba smjera, a postotak
mog neraspoloženja dosegnuo je gornji plafon. Sve dok mi kolegica nije rekla:
“Dobro, onda ti danas plaćaš kavu, jer častiš. Zaista ne poznajem nikoga tko
još stane u haljinu iz srednje škole.”
Svakoj je
ženi jasno s koliko sam gušta platila tu kavu. Bio je to zapravo dvostruki
kompliment – u haljinu stvarno stanem bez greške, ali kupljena je ono prvo
ljeto kada sam počela honorarčiti u Večernjaku, dakle dosta daleko od srednje
škole. No, ruku na srce, svaka od nas u ormaru čuva pokoju arheološku iskopinu
kojoj se s vremena na vrijeme voli vratiti.
Osobno sam posebno ponosna baš na
dvije haljine kupljene tog davnog ljeta. Još su ormaru i zapravo savršeno
nosive. Nećemo sada ulaziti u one teške rasprave o tome koliko sam ih platila,
jer valjda vam je jasno kakve kvalitete moraju biti haljine koje se peru (i
tako 24 godine, barem jednom svakog ljeta).
A moda? Riječ je o modelima koji
zapravo ni u jednom trenutku ne mogu biti nemoderni, jer jedna je ljubičasta
crijevo-haljina koja će se nositi do propasti svijeta, a druga bogato nabrana,
svilena haljina golih leđa koja također “drži vodu” svo ovo vrijeme.
Ne bih sad
htjela da pomislite kako konstatno svijetom šećem u staroj odjeći, jer bi zbog
toga mnogi mojim prijateljima zaprijetila smrt od smijeha, ali recimo: moja
zimska kožna jakna je starija od deset godina i nosit ću je barem još toliko. I
zato mi nije teško uvijek iznova mami objašnjavati kako mi u životu treba više
od jedne kožnate jakne (ona, naime istinski mrzi kožnu odjeću), jer je to tako
isplativa kupovina. Zadnji puta sam joj tu foru prodala u Max Mari, čuvajući za
sebe tajnu da antilop ipak izdrži tek dva do tri čišćenja u kemijskoj
čistionici.
A isto
takvih svijetlih (štedno) modnih primjera imam i u ormariću s cipelama. Prve
stvarno skupe cipele (hvala mama i tata) kupila sam za vlastitu promociju.
Večernje cipele od crnog antilopa, s potpisom Pierre Cardin i danas ponekad prošeću
do kazališta, a broj svadbi na kojima su bile zauvijek će ostati nepoznat.
Ovo su,
naravno, ekstremni primjeri, ali pokazuju da novac treba potrošiti na nešto u
čemu ćete uživati godinama. Naravno, ja sam među prvima koje neće odoljeti
šarenim krpicama koje su hit baš te (i nijedne druge sezone) i priznajem da sam
na tako nešto znala pobacati dosta love. No, s godinama sam ipak postala
pametnija, pa modne krikove svedem na detalje. Lila remen mnogo je jeftiniji od
lila kožnog sakoa. Kupila sam ga (davno) u trenutku ludila, nosila jednu sezonu
(dakle odjenula pet, šest puta) i sad mi ga je žao baciti jer je sašiven od
jako kvalitetne kože, a ja se još uvijek nadam da će netko izmisliti farbanje
kože nakon kojeg se ne vide tragovi tog postupka. Kad malo bolje razmislim baš
takav crni kožnati sako zapravo je jedan od temelja svake pametne, ženske
garderobe.
I tako smo
došli do ključnog pojma ove priče – temelj. No, tu opet ima problema sama sa
sobom, ali nađite mi ženu koja nema.
Znam ja da
bih Burberry baloner nosila do kraja života, ali što da radim kada mi trebaju:
crni, svijetli, kraći, duži i crveni baloner. Stvarno nemam tu lovu da se
pretplatim na Burberry. Ili recimo kaputi. Jest da me prijatelj zove
kaputičarka, ali što da radim kada iz dna duše mrzim zimu i ne mogu zamisliti
da četiri mjeseca hodam okolo u jednom te istom kaputu. Pa izdahnula bih od
modne dosade…
Shvatili ste zar ne?
One su haljine ipak ispad u mom životu. Čudesan i čudesno trajan, ali ipak
ispad. No, radim na sticanju modne pameti. Ustrajno!
