Što se zbiva kad nas netko napusti? - Ordinacija.hr

Pitanje čitateljice:

Iako je prošlo već dovoljno vremena da zaboravim na gubitak voljene osobe, ja još uvijek ne mogu krenuti dalje. Misli mi se stalno vrte u krug. Iako sam i ranije bila svjesna da ništa ne traje vječno, nisam bila spremna na ovako veliku tugu. Inače me cijeli život prati strah da ću ostati sasvim sama. Molim Vas da mi objasnite koliko traje proces žalovanja i zašto se toliko bojim “odvajanja”?

Odgovor psihijatra Igora Girotta:

Što je žalovanje?

Žalovanjem (tugovanje, oplakivanje…) se u psihološkom smislu te riječi naziva spontani proces koji se zbiva kad pojedinac izgubi nekog važnog ili nešto važno.

Zašto postoji žalovanje?

Priroda odnosa među ljudima je u vezi s našim porijeklom – mi smo sisavci. To znači da je za razvoj jedinke nužna snažna veza između majke i djeteta koja traje nakon rođenja. Kad se usporedimo s drugim sisavcima mi smo tu napredovali i treba nam posebno dugo da budemo u sigurnom (majčinom na prvom mjestu) okruženju da bismo mogli odrasti i osamostaliti se. Na isti način su i kasniji odnosi kroz život, u odnosu na srodne vrste, kompleksniji i važniji.

Kako smo odrasli i na koji način smo se odvojili od majke?

To je pitanje jako važno za ostatak života u kojem ćemo se sigurno susretati s rastancima i gubicima. Prvo iskustvo bivanja u važnoj vezi se modelira upravo kroz prva odvajanja: porod kao doslovno odvajanje od mame, režim hranjenja kao ritualno “spajanje i odvajanje”, potom odbijanje od prsiju (ili bočice), pa kroz ponavljajuće, obično sve duže periode odvojenosti od majke, i tako dalje, preko razvojnih faza sve do faze kad smo emocionalno dovoljno zreli da možemo otići od primarne obitelji na zadovoljavajući način. Niti jedno odrastanje nije lako jer u sebi krije mnoge izazove otpuštanja prethodnih obrazaca odnosa u kojima smo bili zadovoljni i prihvaćanja novih. Ako se ne sjećate ranog djetinjstva, sigurno se sjećate vlastite adolescencije koja nužno donosi neku vrstu muke u prihvaćanju promjena i istodobne povremene sjete, nezadovoljstva ili bunta. Sve su to načini kako se nosimo s pritiskom promjena života.

Što se zbiva kad nas netko napusti?

U odnosu koji je važan sudjeluju dvije strane i zato je odnos “živ” i ponaša se kao “treći faktor” između dvoje ljudi. Najčešće ne analiziramo posebno odnose u kojima živimo nego su oni tu, spontano i neprimjetno čine dio života. Kad se odnos prekine, osobito iznenada, onda smo kroz to izgubili i odnos u kojem smo bili, a to znači i dio sebe. Što sad? Kao na nekom brodu koji je udario u nešto nastaje zbrka, naša unutrašnjost je u alarmnom stanju koje traje sve dok ne procijenimo bliže što se točno dogodilo… Započinje žalovanje.

Ta prva faza u žalovanju može se zvati šok, alarm, i može biti popraćena poricanjem, izgubljenošću ili tupošću. Prije ili kasnije nastupa druga faza, čim se naša unutrašnjost snašla oko utvrđivanja da smo izgubili nešto značajno. Tad čeznemo, u mislima smo u potpunosti zaokupljeni onim kojeg (ili onim čega) više nema, iako prema vani možemo još uvijek izgledati dobro, iznutra smo nemirni, tugujemo, ustrašeni smo i ljutimo se… Slijedi faza očaja ili dezorganizacije kad se sve više povlačimo iz uobičajenih aktivnosti i prema vani postaje vidljivo da se nešto zbiva, tijelo proživljava promjene, dok se iznutra stalno “vrte” sjećanja na ono što je prošlo i ne može se više vratiti. Zadnja faza je reorganizacija – ono što smo izgubili je na neki način prihvaćeno, čini dio povijesti, u stanju smo baviti se na zadovoljavajući način aktivnostima bez da uz to osjećamo nepodnošljivu bol. Dio boli zauvijek ostaje uz sva sjećanja koja čuvamo.

Koliko žalovanje traje?

Nema odgovora na to pitanje. Pojedine faze kao i cijelo žalovanje traju individualno, od dana i mjeseci – do godina. Uz to treba naglasiti da i žalovanje kao proces može biti poremećen. Tako neki puta vidimo izostanak žalovanja što govori o nezapočetom procesu, ili taj proces može zastati u nekoj od faza i “ne micati se” s te točke. U nekim slučajevima vidimo i stanja prenaglašenog žalovanja koje zahtijeva veću pomoć, koji puta i stručnu da bi se pomoglo da proces koliko toliko bude normaliziran.

Kako pomoći?

Bez obzira koliki je gubitak, radi li se o dragoj osobi, vlastitom zdravlju – invalidnosti, gubitku namještenja koje nam čini važan dio života ili o gubitku npr. trudnoće, slijedi veći ili manje proces žalovanja. Saznanje da je to prirodna stvar i da je prolazak kroz taj period stvar zdravog preživljavanja treba da nam je na prvom mjestu kad se suočavamo s vlastitim žalovanjem ili smo u prilici da svjedočimo i pomažemo nekom kraj sebe koji žaluje. Na taj način nećemo htjeti priječiti nekog da misli, da govori o gubitku ili da izražava svoje osjećaje, bez obzira kakvi oni bili. To je preduvjet bilo kakve pomoći. S obzirom na to što je izgubljeno pomoći će razgovor o tome, obilasci mjesta koje nešto znače kao i periodi izolacije od nekih aktivnosti i prepuštanje osjećajima koji “traže” da se odrade…

Gubici nas ipak na kraju mogu obogatiti. To je prilika da odustanemo od potrebe da kontroliramo a istodobno mogućnost da usavršimo načine kako prihvaćamo vlastiti realitet. Uz to, to je prilika da obnovimo vlastitu vjeru, bez obzira da li prema bogu ili spram vlastite životne filozofije.

Ordinacija preporučuje

card-icon

Zdravstveni adresar

S lakoćom pronađite ordinaciju, ljekarnu, polikliniku i drugo.

card-icon

Baza bolesti

Nešto vas boli ili smeta? Prije odlaska liječniku možete se informirati ovdje.

Možda će vas zanimati i ovo