Pitanje čitateljice:
Od kad znam za sebe sam uredna. Od nedavno sam u vezi i dečko me stalno kritizira zbog toga, naziva moje ponašanje opsesivnim i tvrdi da to nije normalno. Na primjer, u ostavu slažem stvari po veličini i namjeni, tako da se lakše snađem, ili razvrstam rublje po veličini i obliku kad ga stavljam na sušilo. Mene te primjedbe zbunjuju ali ne vidim da je to neki problem. Istina je da ne mogu puno drukčije funkcionirati, neurednost me čini nezadovoljnom, no da li je to i poremećaj? Što vi mislite? Po mom dečku proizlazi da bih se trebala liječiti.
Odgovor psihijatra Igora Girotta:
Ja mislim da ste samo uredna, barem prema onom što ste nam opisala, a pod pretpostavkom da nemate i neke druge smetnje. Opsesivno-kompulzivni poremećaj je u većini slučajeva značajna smetnja za onog koji ga ima. Dapače, uključuje uvijek veći ili manji intenzitet tjeskobe koja se generira bez nekog, za ostale ljude, uobičajenog razloga. Stoga je i kao pojam uvršten u skupinu anksioznih poremećaja.
Opsesivne misli, osjećaj anksioznosti i kompulzivne
radnje
Glavni simptomi uz anksioznost su stvaranje misli koje se same nameću i stvaraju potrebu da ih se nekako potisne ili neutralizira nekim drugim mislima ili radnjama. Stvaranje tih misli koje su ponavljajuće i ne daju mira (stvaraju anksioznost) zovu se opsesije, a eventualne misli i/ili radnje koje slijede i služe odterećivanju od tjeskobe se zovu kompulzije.
Sadržaj opsesije je obično neki oblik povrede, opasnosti ili prijetnje nekom zarazom na primjer, ili strepnje od gubitka ili npr. agresije… Da bi se te misli odagnale ili kontrolirale, potrebna je neka ritualna radnja kao što je to pranje ruku, provjeravanje, ponavljanje u sebi ili izgovaranje nekih riječi…
Po nekim procjenama oko 2 posto pučanstva nosi sve ili neke odlike tog poremećaja. Više je podvrsta poremećaja, tako da ima blagih i jako izrazitih koje skoro potpuno onemogućuju ispunjen i zdrav život. S obzirom na dominaciju simptoma postoje pretežno opsesivni ili pretežno kompulzivni pacijenti, kao i oni koji imaju obje karakteristike.
Iracionalni razlozi i nepotrebne misli ili radnje
Teško je shvatiti razloge tog ponašanja. U razgovoru s ljudima koje muči taj poremećaj ponekad lako dođemo do spoznaje kako se radi o iracionalnim razlozima i o nepotrebnim mislima i radnjama – no to ne znači da je taj pojedinac u mogućnosti to i promijeniti. Kod nekih slučajeva su ti stavovi toliko iskrivljeni i izraziti da je taj poremećaj skoro nemoguće razlučiti od psihotičnog poremećaja gdje je dodir sa stvarnošću jako narušen. U blagim varijantama je teško govoriti o poremećaju (kao u našem pitanju) nego se tu radi o karakteristikama ličnosti pa eventualno možemo govoriti o opsesivnom poremećaju ličnosti, ali i tu ako postoji određena patnja ili smetnja koju te karakteristike pričinjaju onome koji ih ima ili bliskoj okolini.
Liječenje uglavnom nije lagano, traje dugo, često i na svom uspješnom kraju ne znači i uklanjanje svih smetnji nego samo umanjivanje. Uspjeh često izostaje, što zbog težine poremećaja a što zbog manjka motivacije jer su te smetnje, čak i kad su teške, sukladne ukupnoj ličnosti bolesnika. Terapijski pristup je psihoterapijski i lijekovima – uglavnom antidepresivima koji djeluju preko serotoninskog sustava i u manjem broju slučajeva antipsihoticima nove generacije.
