Pitanje čitatelja:
Poštovani!
Prošlog ljeta sam doživjela velik strah od uroka. Moja prijateljica se naglo razboljela, završila u bolnici, u strahu od uroka koji joj je bačen od neke ljubomorne rođakinje. Od onda se stalno mislim o tome, bojim se da se i meni nešto slično ne dogodi. Oprezna sam prema nepoznatima ili prema detaljima koji mogu govoriti o uroku. Je li to psihički poremećaj?
Odgovor psihijatra Igora Girotta:
Urok, čarka, bajanje, magija, vradžbina, vračke, čini, čarolija… ovo bogatstvo izraza nije nipošto slučajno. Ono govori o ukorijenjenosti uvjerenja da se može doživjeti neka bolest, zla kob ili životna nesreća, pa i običan „peh“, tako da netko drugi nama to magično nametne, dakle „izgovori“ ili „baci“ ili samo „pogleda“. Za to služe, također u inventaru vjerovanja našeg naroda: vještice, čarobnice, coprnice i coprnjaki kao i štrige i štriguni. Uglavnom se vjeruje kako su ti ljudi vješto skriveni među drugima, dakle tu među nama, i onda djeluju neprimjetno…
Naravno da su ta uvjerenja (bolje reći vjerovanja) loša. Ona se temelje na ljudskom strahu, i potrebi da taj strah nekako sebi protumačimo i „olakšamo“ se tako da izvor tog straha prepoznajemo u nekom drugom a ne u sebi.
Zašto nam je vračanje blisko?
Naime, mi svi imamo svoje slabosti i slabe trenutke. Ako je sklonost tom strahu i zabrinutosti veća, bez obzira zbog trenutne životne situacije ili zbog trajne sklonosti koja je nastala razvojnom slabosti u našoj ličnosti, onda smo preplavljeni iracionalnim strahom kojeg imamo potrebu sebi protumačiti. Imati neko objašnjenje, a k tome u skladu s nekim starim vjerovanjima, koje smo možda čuli od naših baka ili djedova, pravo je olakšanje.
K tome, ako tako „odredim“ izvor svojoj nesreći izvan svoje osobe, onda ću se sigurno bolje od nje braniti, tako što ću se zaštititi od „zlih“ ljudi. Prihvaćanje ideje da sav strah i nesreća, kao i sreća, proizlazi iz mene samog je puno teže i zahtijeva puno veću odraslost!
Magija se općenito, osim strahom, služi ljudskim vjerovanjem da sve stvari, kao i svako živo pa i neživo biće ima svoj duh, a taj se duh može okrenuti za ili protiv nas. Tako zamišljamo da je nekad izgledao sustav vjerovanja kad smo kao društvo polako napredovali od pračovjeka prema čovjeku, a zove se animizam.
Vjerovanje da riječ, kad je izgovorena na poseban način ili od posebne osobe, ima moć veću od uobičajene je u skladu s vjerovanjem da možemo na neki neprimjetan, a direktan način utjecati na druge ljude. Takva vjerovanja su zastarjela gledano filogenetski (kroz razvoj ljudske vrste), socio-kulturološki (dominacija monoteističke religije nad raznim oblicima animizama), a i ontogenetski (kroz razvoj pojedine osobe od rođenja do zrelosti).
Proročanstvo koje se samoostvaruje
Dobio sam jedinicu jer mi je crna mačka prešla preko puta… Mislim da se skoro svatko od nas bavio nekim sličnim problemom u svom odrastanju, kao što je i doživio da neki znak ili samo predosjećaj dobije svoje ostvarenje do kraja dana. To je često fenomen proročanstva koje se samoostvaruje, a predstavlja nehotičan mehanizam u kojem se vlastita sumnja preko našeg vlastitog (ne)djelovanja pretvara u zbilju.
Ako vjerujem, iščekujem i strepim da će biti nešto loše, kako da ostanem sabran i ne napravim neku omašku, glupost, nespretnost ili slično – i sam dovedem do neke nevolje? Ako odlučim tako vjerovati, kriva će biti crna mačka. Ili urok…
Kad je bavljenje urocima psihički poremećaj?
Mnogi psihički poremećaji mogu u sebi sadržavati iracionalan strah od uroka ili čaranja. To su uglavnom psihotični poremećaji, kao shizofrenija, stalni sumanuti poremećaji (kao kronični poremećaj), akutna psihoza i drugi poremećaji kao shizoafektivni ili bipolarni… Tu se radi o stanjima koje prepoznajemo i po neobičnom ponašanju, držanju ili odstupanju od uobičajenog u određenom društvu, kao i velikoj patnji (akutna psihoza) koju ta osoba očigledno pokazuje. Dakle, kad se radi o težoj duševnoj bolesti, onda to stanje obično i laici mogu prepoznati.
No, kad se radi samo o pritužbi na utjecaj uroka, vračanja i slično, onda se često i specijalisti nađu pred problemom kako odrediti poremećaj od normalnosti. U manjim zajednicama, kulturama koje su vrlo okrenute na tradicionalno, na neki način primitivnijih stavova i vjerovanja, su zaokupljenost takvim stvarima skoro – normalne.
Mislim da je, bez obzira na upravo izneseno, svejedno dobro pokazati razumijevanje za nekog tko puno brine oko takvih stvari, i sjetiti se da iza svega stoji – strah. A ako je strah velik, onda treba pomagati.
