Jedna mi je majka dovela svog pet-i-pol-godišnjeg sina koji je govorio vrlo nerazumljivo. Pregledom sam našla u njegovom govoru veliki broj grešaka izgovora: oštećenih, zamijenjenih i nerazvijenih glasova.
S obzirom da bi djeca u toj dobi trebala pravilno izgovarati sve glasove, a status tog djeteta je bio jako ispod očekivanog za njegovu dob, ukorila sam majku što se nije ranije javila. Kako je dječak bio nemiran i kratke pažnje, pošto mu je crtež bio vrlo nezreo i siromašan, a držanje olovke nezgrapno, savjetovala sam da dijete pregleda i psiholog.
Kada su mi se ponovno javili nakon dva tjedna radi započinjanja terapije, uz nalaz psihologa zapazila sam i novi dječakov crtež koji je navodno napravio za potrebe psihologijske obrade provedene u međuvremenu. Kažem “navodno”, jer je taj novi dječakov crtež bio toliko drugačiji i zreliji od onog nacrtanog na istu temu pri logopedskom pregledu, da sam bila uvjerena da je došlo do pogreške, do slučajne zamjene crteža nekog drugog djeteta.
Ispostavilo se, međutim, da nije bilo nikakve zamjene, nego se majka odmah nakon logopedskog pregleda primila posla i počela sa sinom vježbati crtanje. Jednako zdušno je i tijekom logopedske terapije vježbala s dječakom kod kuće. Bila je prisutna na svim našim seansama koje su redovito pohađali i detaljno bilježila sve što bih ja vježbala s njezinim sinom. Između naših seansi iste vježbe su oni dvoje provodili kod kuće, tako da smo do polaska u školu potpuno ispravili izgovor glasova, uvježbali grafomotoričke vještine i dobro ga pripremili za usvajanje čitanja i pisanja te za praćenja nastave.
Ovo je samo jedan od brojnih primjera uspješnog uključivanja roditelja u terapiju njihove djece. Opisana majka toliko se usavršila u provođenju logopedskih vježbi, da su se nakon nekog vremena i studenti logopedije pred njom znali osjećati nesigurno. Ona je najbolje poznavala svoje dijete, pažljivo je mjesecima pratila moj rad i pristup i svakodnevno vježbala – a, znamo da svakodnevna vježba čini majstora!
Uključivanje važnih osoba (roditelja, baka i djedova, braće i sestara) u logopedsku terapiju nije važno samo djeci. Potpora obitelji u postizanju promjena koje su cilj terapije važna je i odraslima koji se iz različitih razloga nađu u logopedskoj terapiji – bilo da se radi o odraslima koji mucaju, o osobama s afazijom ili nekim drugim stanjem, bolešću ili poremećajem. Svima je važan osjećaj da nisu sami u svojim nastojanjima.
Zato, ako ste roditelj djeteta koje polazi logopedske vježbe, izrazite svoju želju da budete nazočni terapiji. Ovisno o dobi i osobnim karakteristikama djeteta, možda vam logoped neće preporučiti da budete u sobi cijelo vrijeme terapije ali ćete moći ući pred kraj kada će vam logoped s djetetom pokazati što su naučili, kako su vježbali i kako i što je najbolje da vi s djetetom vježbate kod kuće. Vjerujte da ćete svi biti zadovoljniji ovakvom suradnjom, nego da ste roditelj koji prepušta logopedu da “popravi kvar”.
