Mislim da imam odlično, nažalost, opravdanje što duže nisam napisala tekst. Upravo sam u najtežem relapsu svoje dijagnoze u ovih deset godina što je imam.
Toliko otežano hodam da i uz štaku i pod ruku s nekim zapinjem, posrćem, padam….
Još uvijek se privikavam na tu svoju “nemoć’ i jednostavno ne mogu “doživjeti” da sam sad ovakva…
Ali čak i da ste joj skloni nemate kad padati u depresiju, bezvoljnost, samosažaljenje jer vrlo brzo u ovom svijetu MS-a dođe neka “sestra” po dijagnozi i podsjeti vas da niste sami i da vam nije najgore.
I uz bolest se može naći pozitivna strana života: Budite sreća koju želite vidjeti svugdje i uvijek
Zove mene tako jučer Danijela i šokira me. Govori kako ne može hodati od kad je primila prvu dozu novog lijeka. Ona ima 42 godine a dijagnozu multiple skleroze ima duže nego ja. Živi kraj mene i znale smo se sresti, popiti kavu nekad i uvijek je bila odlična. Nikad na njoj se nije vidjelo apsolutno ništa što bi upućivalo na to da ima tu dijagnozu.
U zadnje gotovo dvije godine što sam ja ovako vidljivo lošije uvijek bih joj govorila kako je ona kao ‘avion” i da joj se MS nikad neće vidjeti. I onda, PAF!!! Tvoja multipla se odluči probuditi, malo se pokazat i natjerati te da nevoljko upoznaš i privikavaš se na “novu” sebe.
Evo, tek sad mislim da sam zaslužila dobiti nagradu koju sam prije tri godine dobila, između ostalog, zbog svoje dijagnoze i zbog toga što sam “uz nju” bila toliko aktivna.
Prije tri godine, na samoj dodjeli nagrade kad su me pitali zbog čega sam je dobila odgovarala bih da ne znam. U čudu su me gledali. Jer, nisu znali, nisu razumjeli.
Nisam ni ja tada razumjela ali evo, sad razumijem i mislim da tek sad sam zaista trebala dobiti tu nagradu. Sada kad mi je uspjeh prošetati od stola do dvosjeda bez da zapnem ili padnem.
Kad svaki put prije nego ustanem prvo pogledam gdje se sve mogu prihvatiti “usput” jer sad konstantno zapinjem i padam. Ravnoteža mi je toliko loša da hodam kao da me dvije osobe gurkaju putem da teturam. Hodam kao da sam popila koju previše pa posrćem.
Svakodnevne i najjednostavnije radnje iziskuju toliko truda i snage da me koliko fizički toliko i psihički iscrpi jer konstantno moram biti prefokusirana na svaki, pa i najmanji pokret.
To se upravo i Danijeli događa,po prvi put, i zato me zove u nevjerici jer ne može vjerovati da je to sad njeno stanje, njena realnost, njena svakodnevica. I sad, upravo tu se događa najveća borba.
Ako tad i u tome uspijete ostati pribrani uspijete se fokusirati na uspjeh, prosperitet, tad možete očekivati da ćete biti bolje. Ako tad odustajete možete znati što slijedi.
Ono što zadnje bi htjeli. Da ne budete u mogućnosti biti samostalni a to je ono što je svakoj, pogotovo mladoj osobi, najgore.
Događa se, barem kod mene jedan još jedan paradoks. Što sam naizgled lošije to sve više vjerujem da će biti bolje. Radim na tome i želim to, samim time vjerovatnost za to je veća. Jel’ se slažete?
Drugi put pišem o još jednom, za mnoge, paradoksu.
Kako kad vidite da vam konvencionalna medicina nije uspjela niti zaustaviti progres dijagnoze a kamoli izliječiti vas, kako počinjete napokon gledati i “sa strane” što ste, bar ja jesam, trebali puno prije…
Nakon dijagnoze multiple skleroze više ne možete biti ista osoba, a nisu ni ljudi oko vas
Foto: Shutterstock
