Pričam tako prije koji dan s curom koja je još relativno “friška” u dijagnozi multiple skleroze.
Kaže mi kako ima manje od 30 godina a kako je u rekordnom roku primila sve udarce i lomove koje donosi primitak dijagnoze MS.
Kako se rastala, kako je nekolicina do tad dobrih prijatelja joj “digla pozdrav”, kako u gotovo tri godine što je “solo” nije ostvarila ni jedan odnos sličan vezi, a kamoli što više.
I pita me da joj kažem, s obzirom na moje dugogodišnje iskustvo u ovoj dijagnozi a isto tako i u životu samohrane majke. Jel’ zaista tako?
Koliko je važna podrška okoline za osobu oboljelu od multiple skleroze?
Zašto je tako teško ostvariti vezu?
Je li zaista mi žene s ovom dijagnozom, još ako smo k tome i rastavljene i još imamo i dijete, zaista tako teško ostvarujemo veze i pronalazimo partnera? Došlo mi je da joj kažem “Gdje me nađe”! Gdje je našla mene pitati upravo to pitanje.
Zašto? Pa zato jer sam ja ta koja tupi vječito kako nema bolje stvari od toga nego imati ovu dijagnozu da bi bili u potpunosti zaštićeni od ikakvih lažnjaka.
Kakvih lažnjaka?
Pa gledajte to ovako. Na sam spomen i samo izgovaranje (nije čak ni izgovoriti lako) dijagnoze – multipla skleroze – 7 od 10 ljudi će se uz zamrznuti ukočen osmijeh udaljiti od vas.
Ne zato što neugodno mirišete, ne zato jer ste glasni, ne čak ni zato jer ne izgledate lijepo, već zato što ih samo ime te dijagnoze poklopi kao tenk.
Poklopi ih iz nekoliko razloga.
Prvi je onaj što je prva slika koju u glavi imaju su invalidska kolica. Vide vas odmah kao invalida, kao teret, kao nešto (niti nekog) što je teško, nepoželjno i nije lijepo imati kraj sebe. Nije lijepo, danas kad sve mora biti lijepo, prvo za vidjeti.
Drugi je taj što se prepadnu. Prepadnu se kad vas vide da vi unatoč dijagnozi koju imate i unatoč pretrpljenim ispadima te iste dijagnoze izgledate i živite gotovo potpuno normalno.
Prepadnu se kad se probaju staviti u vašu kožu i promisle kako bi oni podnijeli sve to.
Ova priča me izula iz cipela… Čula sam je u dnevnoj bolnici gdje sam primala pulsnu terapiju
Povratak u sport
Shvate da imaju posla sa zvjerkom malo jačeg kalibra i kad nisu sigurni hoće li vas ikad ičim moći zadiviti, oni, koji bi trebali biti jači i nas štiti. Premru od straha. Jer, Bože moj, kako će onda tu on biti jaki čuvar i hranitelj kad ste vi, jedna obična i slaba ženskica takva zvijer. Hm…
To je nekako moje viđenje stvari što se tiče ove dijagnoze i ostvarivanja veza. Onda opet govorim toj curi kako se ja vjerojatno nikad nebih se bavila ovim čime se bavim, što mi je san od djetinjstva da nisam dobila ovu dijagnozu.
Ja sam trenerica pilatesa!
Školovala me udruga oboljelih od MS iz Vinkovaca da bih vodila pilates za oboljele.
Eh, sad, čisto da znate da sam cijeli život htjela biti upravo to. Trenerica. Trenirala sam od najranijeg djetinjstva mnoštvo sportova, od gimnastike do atletike. Kako sam odrasla i osnovala vlastitu obitelj, tako sam se gotovo u potpunosti maknula od sporta. Onda evo!
Razbolim se i vratim se u sport. Sport koji obožvam od najranijeg djetinjstva i kojeg smatram jednom od bitnijih sporednih stvari u životu. Bez sporta nema zdravog čovjeka. To je garant. I onda još u pilates uđem, koji sam još kao cura zvala “sport za babe”. To mi je bilo premeko i prelagano dok sad vidim da je pilates u svemu i da nema ničeg bez pilatesa.
Kad bih ja toliko uživala u tim spoznajama, spoznala samu grandioznost i veličanstvenost ljudskog tijela, svih njegovih mogućnosti i ljepote pokreta da nije toga? Ne vjerojatno nego sigurno nikad!
Ne želim zvučati kao kompletna luđakinja i reći da sam trebala dobiti multiplu sklerozu da bih sada uživala u tim svim spoznajama i samom prakticiranju pilatesa, ali zaista, to je opet jedan apsurd ove ionako apsurdne dijagnoze.
Kad vas izbuba, pregazi i izgnječi, kad malo dođete sebi, stanete na noge (doslovno i preneseno) i kad realno i objektivno sagledate svoje trenutno stanje/poziciju, kad vidite što ste sve prošli i proživjeli i kako sada jašete kao prekaljeni kauboj, zaista vam se učini da vam se ova dijagnoza trebala dogoditi da bi se makli bliže onomu gdje ste uvijek htjeli biti.
Curi sam razvukla osmijeh i bar na tren je umirila.
Koje su to tako nebitne stvari oko kojih se mi ljudi toliko trošimo?
Moj zadatak ispunjen!
Foto: Shuttestock
