Nedavno sam pročitala tekst koji me je potaknuo da napišem svoj osvrt na današnje metode odgoja.
Naime, pripadam generaciji koja je rođena šezdesetih godina. To je ona generacija koja je negdje na polovici između pedesetih i šezdesetih godina života. Mogu reći da imamo pristojno iskustvo života što profesionalnog što privatnog. Osobno sam rasla u patrijarhalnom okruženju nimalo idiličnom u kojem je vladalo pravilo izvrši pa se onda možeš požaliti. Ostavilo je to traga na svim sferama moga života od nekih oblika emocionalne ranjivosti do pomanjkanja samopouzdanja i nedefinirane samoaktualizacije.
Tko su princeze koje su spremne ratovati da bi spasili svoga princa?
Ponosna na kćeri
Kada gledam iz sadašnje perspektive cijeli život sam se tražila, ulagala u sebe ne bi li te stare rane pokrpala i hrabro krenula u život. Bilo je tu padova, ali i letova koji su mi pomogli da budem ono što sam danas uspješna i hrabra žena.
Iza sebe imam neuspješan brak i dvije kćeri. Ponosna sam na njih kao i većina roditelja na svoju djecu, ali u nekim odgojnim postupcima moram biti iskrena ne osjećam se tako.
Naime, trudila sam se biti bolja od svojih roditelja, imati više razumijevanja i pružiti više podrške. Kada živite u zajednici u kojoj partneri ne dijele jednake stavove i razmišljaju na različite načine, uspjeh je neizvjestan.
Mislila sam da ću biti bolja od svoji roditelja jer sam prihvatila neka nova moderna pedagoška uvjerenja vezano uz odgoj.
Kada štitite svoju djecu pokušavajući ih staviti pod stakleno zvono budite sigurni da ćete dugoročno od poslušne djece dobiti samodopadne i sebične pojedince. Kada gledam ljude oko sebe svi kao da imaju isti problem, imaju djecu i kao da ih nemaju.
Da bi sačuvali duševno zdravlje, u svakom trenutku trebamo znati zašto živimo
Bez otvorene komunikacije
Tempo života i stilovi odgoja u kojem vas uče da trebate poštivati njihovo vrijeme i razumjeti njihove potrebe dugoročno od djece čine strance.
Više nije dopušteno da budete otvoreni u komunikaciji sa djecom. Morate i trebate prihvatiti sve njihove izbore pri tome biti vrlo oprezni da ih ne povrijedite. I onda ta ista djeca odrastu, ako ikada uspiju odrasti, započnu živjeti svoj život u kojima ne preostaje previše prostora za vas.
U nekim slučajevima uloge se promijene pa samo jednom preko noći vi umjesto da ste majka postane dijete u očima svoga djeteta koje vas besramno proziva na red dajući moralne lekcije koje prema njegovom mišljenju niste nikada savladali.
Osjećaj krivnje i nepripadnost započnete nositi kao zaštitnu amajliju. Koji je smisao takvog odgoja u kojem se zagovara apsolutna usredotočenost na potrebe naše djece?
Slažem se, naša djeca nisu nas birala kao roditelje, ali svi mi smo birali načine kako da od svoje djece načinimo odrasle i odgovorne pojedince. Što smo učinili? Rekla bih jako malo, pružili smo im pristojne uvjete odrastanja više-manje, preuzeli odgovornost za traume koje su zadobili tim istim odrastanjem i zanemarili sebe. Što nam preostaje? Vrijeme u kojem će oni spoznati da sebičnost i samodopadnost donosi više štete nego koristi.
Zašto je nekima timski rad opterećenje i gubitak vremena?
Foto: Shutterstock
