Donosimo vam priču s dna tanjura Milane Vuković Runjić.
Onaj tko se u životu bavio dijetom, zna: za nju nikada nije pravo vrijeme. Na proljeće čovjek jede iz puke sreće što je vrijeme opet lijepo, zimi zato što je zima, tijekom praznika jer tako pokazuje svoje praznično raspoloženje, a ljeti mora puno jesti jer se puno znoji… kad se tomu pribroje obiteljski rođendani, poslovni objedi i večere, ispada da čovjek može zbrojiti tek nekoliko dana godišnje koje bi mogao provesti skromno se hraneći, na sigurnoj udaljenosti od slatkiša, vina i kobasica. Uz to, čovjek ogladni kad je nervozan, rado bi nešto prigrizao nakon što se mrtav umoran vratio doma s puta, a što da radi nakon što odvede mamu na neki stresan pregled nego da pojede nešto fino kod mame nakon što je doktor rekao da je sve u redu? Zato je uspješna dijeta teža od osvajanja Moskve, pred kojom su posustale čak dvije velike vojske: Napoleonova i Hitlerova…
Strategija za dijetu
Dijete planiram poput umorna stratega koji se već toliko puta susreo s lošim posljedicama pretjerana konzumiranja slatkih, slanih, kiselih, gorkih stvari te odlučio, po ne znam koji put, da želi ostati istoga konfekcijskog broja, kud puklo da puklo. Nakon što s krajnjim naporima zakopčam suknju ili hlače, znam da ću ili odustati od večere ili početi s kupnjom nove garderobe, što je skupo i depresivno. Potom kuhinju ispraznim od raznih nepoželjnih sadržaja, među kojima su i tako esencijalne namirnice poput kruha i krumpira. Da je dijeta svojevrsna perverzija, vidi se iz toga što vam većina njih savjetuje da se okanite prevelika uživanja u kruhu, krumpiru i tjestenini. I da se prebacite na brokulu, blitvu i karfiol. Već sam prije pisala da nemam ništa protiv nečega zelenog u mojoj zdjeli.
Ali dobro znate kako čovjek koji se već neko vrijeme prejeda ostane prilično gladan nakon što pojede malo špinata. Treba vremena da se iznova naučim jesti manje i uživati u kuhanom povrću, zaboraviti na razdoblje intenzivna užitka u suhomesnatim narescima, kruhu i majonezi.
Kao što su svi ljudi smrtni, svi uživaju u ovoj ili onoj vrsti nezdravih obroka. Onaj tko se hvali da ne jede slatko posrne pred čipsom. Netko se jednostavno ne može suzdržati pred kolačima. A netko, recimo ja, prilično je jadan ako pri ruci nema čokolade. Moj je jad tolik da sam u trenucima krize u stanju pojesti neki čokoladni ukras s bora usred ljeta, a potkradam čak i čokoladice vlastitog djeteta, što je zaista ružno. Uz to, ja sam podijeljena na dvije osobe: jednu koja uopće ne treba jesti, već samo piti kavu (dnevna) i onu koja bi samo nešto jela te je zbog toga bolje da radi što dalje od kuhinje (večernja i noćna). Kada uspijem izbjeći neko iskušenje u ponoć, s riječima to ću pojesti ujutro, uvijek me zapanji kako mi se taj kolač/sendvič/kroasan čine blijedim i nezanimljivim pri dnevnom svjetlu. Nikakva iskušenja ne hvataju me preko dana, glad mi kucne o želudac tek oko četiri-pet poslijepodne. Onda počnu problemi. Jede mi se, najprije, nešto konkretno. Onda mi se jede nešto slatko. Onda mi se jede nešto sitno. Onda mi se jede nešto nezdravo. Onda mi se pije nešto gazirano. Onda mi se opet jede nešto slatko. Obično je to – keks.
Odbacivanje noćne Milane, dakle polovice mene, temelj je svake moje dijete. Nakon skromna početka dana i ručka, cijela ta raspojasana pojava koja bi samo šetala do frižidera i natrag odjednom mora potražiti neke nove zabave. A kad joj je najteže, smije pojesti malo voća ili nešto zeleno. Napadi noćne Milane najgori su tijekom prvih dana. Poslije se ona, začudo, primiri. I ja otkrijem da mi frižider i njegovi sadržaji više uopće nisu tako napeti. Možda zato što je frižider prethodno lišen opasnih sadržaja. Nakon što noćnu Milanu stavim u zagrade, uslijede komplimenti: “Oh, baš si lijepo smršavjela, baš ti se vidi”, kažu ljubazni ljudi, koji mi prethodno nisu govorili: “Oh, baš si se lijepo zaokružila, baš ti se vidi”. Nakon tih komplimenata lako je nastaviti, no obično su oni znak da je s trapljenjem gotovo i da se Noćna može, barem na mala vrata, vratiti.
U frižideru opet bude sumnjivih namirnica. Vraćaju se čokolade, salame, majoneze. Najprije ih minimalno degustiram, ali kako zaboravljam na disciplinu, tako su količine sve veće. Onda se udebljam. Nitko mi više ne govori: “Oh, baš si smršavjela”. I onda opet krećem na pohod na Noćnu. Zapravo, to i nije tako loše, zato što živim u ciklusima, što je za ženu, kao i za Mjesec, prirodno. Ali bliže se najgora iskušenja, čak i za disciplinirane ljude poput mene. Zimski praznici. Dugi, bijeli mjeseci kuhanoga vina, bunceka i kiselog zelja. Dugi, bijeli mjeseci kruhova s grožđicama i kolača od čokolade i kokosa. Umjesto voća hranit ću se ušećerenim voćem. Sve je to prirodna težnja da zaštitim tijelo od hladnoće stanovitim slojem masti. Tako se tješim: zimi se samo ponašam u skladu s prirodom, kažem svom odrazu u zrcalu. Doduše, isto opravdanje imam i kad pretjerujem s hranom ljeti ili na jesen. Jedi malo čokolade, i to crne, savjetuje svaka dijetalna knjižica.
A ja, kad se otmem kontroli, pojedem cijelu čokoladu, i to mliječnu.
Barem mi duša nije crna, nego je od mlijeka s lješnjacima. Vrijeme je za povratak Noćne, jer ona je ta koja slavi Božić, koja vadi ukrase iz kutija. A kad prođu Tri kralja, razmislit ću o novoj frižiderskoj čednosti…
Autorica teksta: Milana Vuković Runjić
