Htjela sam pisati o tome kako sam nakon deset godina dijagnoze multiple skleroze (napokon!?) prestala tražiti i očekivati spas od konvencionalne medicine.
Nakon što sam primila prvu dozu trenutno “najboljeg” lijeka i nisam vidjela nikakvo poboljšanje, dapače.
Možda i zbog toga što sve više vidim onih koji su spas i poboljšanje doživjeli od prirodnih suplemenata i zdrave prehrane, a možda i zato što sve više “drži vodu” ono što mnogi govore. Da ovu bolest uzrokuju virusi i bakterije, npr. herpes kojem sam i sama sklona cijeli život,…
Život s multiplom sklerozom: U najgoroj sam fazi bolesti od kada je imam, pa kako dalje?
No, odlučila sam pisati o pozitivnim stvarima kojih, Bogu hvala, ima puno čak kad ste u ovakvoj, nimalo poželjnoj situaciji/stanju.
Želim pisati o tome kako sam blagoslovljena predivnim radnim kolektivom. Već je dobro poznato svima njima kako je Kristina (na poslu sam Zrinka) uvijek “klimava” tako da kad se penjemo uz skale prvi tko stoji do mene automatski izbacuje lakat da se prihvatim za njega. Tako sam danas ušla u ured s kolegicom Mimi koja je pri ulasku ispred šefa “vikala” na mene: “Zrinka, pa jel’ baš moraš svaki dan toliko piti? Pa bar kad ideš na posao nemoj, pričekaj pa iza posla se opijaj!”
Uz gromoglasni smijeh sam ušla na radno mjesto i naravno da vam je odmah zagarantiran dobar i ugodan radni dan. Svakako je prevažno ono što konstantno tupim a to je pozitivan stav, pozitivan duh i zaista, premda zvuči kao najveća floskula, kako zračiš tako i privlačiš.
Zna me malo zasmetati kad mi ljudi često, prečesto, govore “svaka ti čast kako si tako pozitivna i hrabra”, zato što oni vide samo krajnji produkt a ne vide što je sve prethodilo da do toga dođem.
Onda ne volim kad me dižu kao da sam nešto posebno i vanserijsko.
Ja sam sada ovakva što, vjerujte, nisam ni blizu prije bila. Zaista, kad vidite da toliko benefita imate od toga kad ste takvi. Ljudi vas drugačije, pozitivno, prihvate i vide, tako vam se obraćaju i na takva vas mjesta stavljaju.
To je zaista ono što najviše pomaže ma u kakvoj god situaciji bili. Što nije dobro uvijek “prebaciti na šalu”?
Zna mi moj otac često reći “Ćerce, ti si bila ozbiljnija kad ti je bilo 12 godina”. Ja mu na to kažem da sam sigurno bila i preozbiljna. I gdje me to dovelo? Kažem mu da je život takav da zahtijeva i previše ozbiljnosti pa ću tako ja svugdje ondje gdje mogu “začiniti” sa mojom “neozbiljnošću”. Tamo gdje treba i kad treba savršeno sam ozbiljna mama, kolegica, prijateljica… Ali daj me, tamo gdje ne moram biti ozbiljna, pusti da budem neozbiljna i da se šalim. Mislim da smo život učinili mnogo težim i ozbiljnijim nego što zaista treba biti.
Zato dajte, izađite iz reda gdje možete, nasmiješite se i tamo gdje to ne očekuju, budite sreća koju želite vidjeti svugdje i uvijek.
Probajte, vidjeti ćete, stvarno je ljepše i lakše!
Nakon dijagnoze multiple skleroze više ne možete biti ista osoba, a nisu ni ljudi oko vas
Foto: Shutterstock
