„Sve bolesti počinju u crijevima“, rekao je Hipokrat prije otprilike 3000 godina. Je li to stvarno moguće? Često se kaže da su crijeva „drugi mozak“.
Vagus živac je jedan od najvećih živaca koji povezuje crijeva i mozak te kontrolira nesvjesne funkcije poput probave, disanja i kucanja srca. Također crijeva imaju svoj vlastiti živčani sustav sastavljen od 100 milijuna neurona. Milijarde mikroorganizama koje žive u našem probavnom sustavu, poznate kao mikrobiom ili mikrobiota, pomažu u probavljanju hrane te proizvodnji ključnih neurotransmitera i hormona.
Mikroorganizmi koji naseljavaju naš probavni trakt su prvenstveno bakterije, gljivice, virusi te paraziti.
Klinički gledano mikroorganizme koji su prisutni u probavnom sustavu možemo klasificirati u tri skupine: kao patogene tj. one koji mogu uzrokovati bolest, kao neutralne tzv. komenzalne, te kao „dobre“ mikroorganizme. Dobrih mikroba u probavnom sustavu trebalo bi biti čim više, barem 85-90 %. U „dobre“ bakterije uvrštavamo i komercijalno dostupne probiotike, a hrana s kojom se oni hrane nazivaju se prebiotici. Komenzalne bakterije su dobile naziv prema izrazu komenzalizam što se odnosi na vrstu odnosa između dva različita organizma koji “jedu s istog stola”. Prema tome neutralni mikroorganizam poprima metabolički put ovisno o tome u kakvoj se okolini nalazi. Patogene mikroorganizme povezujemo s bolestima, no ipak ih trebamo u probavi imati oko 5-10 % kako bi naš imunološki sustav ostao budan i jak te kako bi simbioza s drugim mikroorganizmima bila potpuna.
U crijevima postoji deset puta više mikroorganizama nego što je svih stanica u čovjekovom tijelu (u ljudskom organizmu ima preko 50 bilijuna stanica). Prema tome vidimo da je čovjek ovisan o suživotu s mikroorganizmima koji se nalaze u njegovom tijelu.
Najmanji broj mikroorganizama nalazi se u tankom crijevu
Najveći broj mikroorganizama, što se tiče probavnog sustava, smješten je u debelom crijevu, a najmanji broj u tankom crijevu i želucu. Da bismo očuvali zdravlje, iznimno je važno održati ravnotežu mikroorganizama koji naseljavaju našu probavu. U slučaju narušavanja ravnoteže naše probavne mikrobiote dolazi do porasta „loših“ mikroorganizama tj. patogena te se to stanje naziva disbioza crijeva. U slučaju da se disbioza desi u tankom crijevu uz znatan porast broja mikroorganizama, a da su pritom uzročnici bakterije, takvo stanje naziva se sindrom bakterijskog prerastanja tj. SIBO (od engl. Small intestinal bacterial overgrowth).
Što je SIFO?
Ako se desi prerastanje gljivica to se zove SIFO odnosno sindrom fungalnog prerastanja, u čemu prednjači gljivica Candida albicans. Nažalost, sve se češće događa da prerastanje
mikroorganizama u takom crijevu uzrokovano bude bakterijskim i gljivičnim prerastanjem istovremeno. Prerastanje se događa ukoliko pacijent ima poremećaj manjka kiseline u želucu ili pretjerano i neopravdano dugo koristi lijekove iz skupine inhibitora protonske pumpe (npr. pantoprazol, omeprazol, esomeprazol), koji podižu pH želuca. Želudac tako ne stvara odgovarajuću količinu klorovodične kiseline i gubi svoju prirodnu kiselost kao i mogućnost probavljanja hrane.
Ako imate visoki tlak i poremećaj spavanja, pazite na unos magnezija! Evo kako ga pravilno uzimati
U nedostatku želučane kiseline sadržaj hrane se ne „dezinficira“ dovoljno s klorovodičnom kiselinom te patogeni mikroorganizmi iz hrane lakše ulaze u tanko crijevo. Drugi razlog prerastanja je nefunkcioniranje ileo cekalne valvule, tj „čepa“ na prelasku između tankog i debelog crijeva. U toj situaciji bakterije i patogeni iz debelog crijeva krenu naseljavati tanko crijevo jer nema zaštitne fizičke barijere između ta dva dijela probave. I treći najčešći razlog je nezdrava prehrana, s puno šećera i rafinirane hrane, koja djeluje kao hranjiva podloga za razvoj štetnih patogenih mikroorganizama. Ako dodamo još prekomjernu i neopravdanu uporabu antibiotika doći će do smanjenja „dobre“ mikrobiote i stvaranja rezistentnih patogena.
Simptomi disbioze
Simptomi disbioze tj. bakterijsko-gljivičnog prerastanja su:
- različite intolerancije na hranu, nadutost, kroničan zatvor, proljevi, kombinacija proljeva i zatvora,
- bolovi u probavnom sustavu, umor, nedostatak energije, nesanica, razdražljivost, depresija, debljanje
- ili mršavost, refluks (GERB), gastritis, IBS (sindrom iritabilnog crijeva).
Patogeno naseljavanje probave tj. disbioza osim evidentnih probavnih simptoma, može se manifestirati i kao pretjerana aktivacija imunološkog sustava u crijevima što može dovesti do autoimunih bolesti.
Istraživanja su pokazala da patogeni organizmi prirodno stvaraju endotoksine i neke druge metaboličke molekule. Endotoksini i razne molekule prolaze kroz crijevnu sluznicu i ulaze u krvotok te aktiviraju kaskadnu imunološku reakciju. Ako je sluznica crijeva oštećena zbog loše prehrane, intolerancija ili uporabe lijekova, taj prolazak molekula i toksina bit će još lakši. Endotoksini se smatraju pokretačima autoimunih bolesti – reumatoidnog artritisa, celijakije, Hashimotove bolesti, upalnih bolesti crijeva – Chronove bolesti i
ulceroznog kolitisa, psorijaze, psorijatičnog artritisa, mastocitoze, dijabetesa zatim nekih neurološkihporemećaja – fibromijalgije, migrene, multiple skleroze te kožnih oboljenja – akne, rozacea, dermatitisi.
Osteomalacija – bolest koja prijeti zbog manjaka vitamina D
Do sada je na tu temu objavljeno puno radova i istraživanja te se zna da neki patogeni u probavnom sustavu mogu formirati biofilmove, odnosno zaštićene kolonije na koje antibiotici ne djeluju, stoga liječenje bakterijskog prerastanja predstavlja izazov. Uporaba samo probiotika i prebiotika ne donosi željene rezultate budući da probavni sustav možemo usporediti s vrtom na kojem rastu razne biljke (koje u ovom slučaju predstavljaju mikrobiotu), ako je od tih biljaka većina korov (odnosno patogen), sjeme biljaka koje želimo da raste neće doći do izražaja prije nego što zemlju očistimo od korova.
Kako liječiti?
Stoga prvi korak koji koristim u praksi je uvođenje odgovarajuće dijete te uporaba antimikrobnih lijekova kako bi se pripremio „teren“ za rast dobrih bakterija. Od antibiotika često se koristi „rifaximin“, antibiotik širokog spektra koji se ne apsorbira u probavnom sustavu te ispoljava lokalni učinak u crijevima. Od drugih antibiotika u uporabi su amoksicilin, doksiciklin i klindamicin koji imaju sistemski učinak, te mogu narušiti druge mikrobiome u tijelu. Budući da antibiotici ne djeluju na gljivice, uporaba im je dosta ograničena. Zbog toga je sve više uobičajena uporaba prirodnih antibiotika, npr. ulje origana, klinčića, bosiljka, koji osim što djeluju antibakterijski, ispoljavaju i anti gljivični učinak, a neki djeluju i na parazite. Kod primjene ovakvih preparata izuzetno je važno da su preparati točno dozirani tj. standardizirani, sa dokazanim učinkom, da se ne uzimaju na svoju ruku te da preparati budu u obliku želučano otpornih kapsula. Istraživanja
su pokazala da su prirodni antimikrobni preparati jednako učinkoviti kao i konvencionalni antibiotici, ali za razliku od njih imaju mogućnost djelovanja i na biofilmove. U mojoj praksi do sada, prirodni antimikrobni preparati su ispoljavali bolji učinak sa manje izraženim nuspojavama.
Česta nuspojava liječenja disbioze u crijevima je Herxheimerova reakcija, koja predstavlja upravo odgovor patogenih mikroorganizama na antimikrobnu terapiju.
Bakterija i gljivice počinju otpuštati više toksina nego inače, koji, ako su detoksikacijski kapaciteti jetre premašeni, završavaju u krvotoku i počinju uzrokovati sistemske nuspojave. Najčešće se javlja umor, glavobolja i simptomi nalik gripi koji traju do 5 dana, no dobra je vijest što je to znak učinkovite terapija. Simptomi Herxheimerove reakcije mogu se lako umanjiti tako da se potaknu detoksikacijski putevi u tijelu, isto tako da se koriste prirodni antimikrobni preparati jer se puno bolje podnose. U cilju poboljšanja detoksikacije jako je bitna potpora rada jetre i drugih probavnih organa.
Nakon što osoba prođe antimikrobnu terapiju propisani period, tek tada ima smisla unositi „dobre“ bakterije iz hrane te probiotike i prebiotike budući da je okruženje pogodno za njihov rasti i razmnožavanje. Za crijevnu mikrobiotu se kaže da je kao „otisak prsta“ stoga primjena probiotika mora biti individualizirani proces. Koje dobre bakterije i u kojoj količini će naseljavati naš probavni sustav ovisi o genetičkoj komponenti naših crijeva.
Dvije osobe koje konzumiraju isti obrok razviti će drugačiji mikrobiom iz hrane upravo zbog genetičke komponente. Stoga probiotički sojevi moraju biti pomno odabrani kako bi potpomogli razvoj zdravog individualnog mikrobioma. Neki probiotički sojevi kod pojedinih osoba su kontraindicirani pa prilikom odabira probiotika treba biti vrlo oprezan. Probiotike koje preporučujem pacijentima temeljito analiziram, najviše po pitanju njihovih indikacija, kontraindikacija, vrste soja koji je u preparatu, njegovo podrijetlo te pomoćne tvari. Dijeta i antimikrobni protokoli su najbolje učinkoviti ako su kreirani individualno. Da bi to bilo moguće, u obzir uzimam razne laboratorijske parametre, analizu stolice, simptome te genetske mutacije i intolerancije koje pacijent ima.
Pacijenti koji izliječe disbiozu crijeva te uspostave balans dobrih i loših mikroorganizama u svom probavnom sustavu, uspješn odolaze do svoje željene tjelesne težine, nemaju više probavnih smetnji, razvijaju zdrav i stabilan imunitet, toleriraju više hrane nego prije, nestaje umor, glavobolje, razdražljivost, nesanica, kožni poremećaji, usvajaju zdrave prehrambene navike te stagniraju autoimune bolesti.
Ovakav način „utišavanja“ raznih upalnih procesa u tijelu jedan je od najboljih načina kako spriječiti razvoj metaboličkih, autoimunih ili drugih težih oblika bolesti u budućnosti.
Foto: Shutterstock
