Hrvatska udruga leukemija i limfomi (HULL) obilježava 25. listopada Svjetski dan svjesnosti o mijelodisplastičnom sindromu.
Mijelodisplastični sindrom (MDS) sačinjava skupina tumora koštane srži obilježenih poremećenom diferencijacijom, morfologijom i sazrijevanjem hematopoetskih stanica uz povećani rizik progresije bolesti u akutnu mijeloičnu leukemiju. Liječenje mijelodisplastičnog sindroma uglavnom se usredotočuje na smanjenje ili prevenciju komplikacija bolesti. U nekim slučajevima mijelodisplastični sindrom se liječi transplantacijom koštane srži, što može pomoći u produljivanju životnog vijeka bolesnika. To je rijetka bolest koja se najčešće javlja kod starijih ljudi, no od nje mogu oboljeti i mlađe osobe.
MDS nije nova bolest, iako je prošlo dosta vremena do prepoznavanja i povezivanja svih znakova bolesti. Početkom 20. stoljeća primijećeno je da se kod nekih bolesnika s akutnom mijeloičnom leukemijom prije pojave leukemije pojavilo dugotrajno razdoblje anemije i nenormalne proizvodnje krvnih stanica.
Prvi opis te „pred-leukemije“ kao samostalnog stanja objavljen je 1953. godine. Sindrom je preuzimao različita imena dok se 1976. godine nije popularizirao naziv MDS. Očekivani tijek MDS-a se kod oboljelih može vrlo razlikovati. Iskustvo je pokazalo da određene karakteristike bolesti utječu na prognozu i vjerojatnost da se razvije u akutnu mijeloičnu leukemiju.
Nepoznat uzrok nastanka MDS-a
Uzrok za nastajanje MDS-a većinom nije poznat. Kod manjeg broja oboljelih moguće je da je MDS povezan s jakom izloženošću kemikalijama, na primjer nekim otapalima ili pesticidima. MDS može nastati i kao posljedica liječenja malignih neoplazmi citostaticima ili zračenjem s ionizirajućim zrakama. Ovo je takozvani sekundarni ili liječenjem prouzročeni MDS.
Poznato je da bolesnici koji su liječeni zbog karcinoma dojke, testisa, Hodgkinove bolesti i ne-Hodgkinova limfoma imaju povećan rizik za razvijanje MDS-a i 10 godina nakon završetka liječenja.
Sekundarni MDS može se razviti kod bolesnika nakon transplantacije solidnog organa, a dovodi se u vezu s imunosupresivnom terapijom. Nema dovoljno dokaza o utjecaju pušenja na razvoj MDS-a, ali poznato je da je rizik za razvoj akutne mijeloične leukemije 1.6 puta veći kod pušača, nego nepušača.
Hull.hr, Ordinacija.hr
Foto: Shutterstock
