Slastičarstvo je njezina ljubav pa se nakon pečenja kolača za sebe i otvaranja bloga odlučila i prekvalificirati
Ona je dijabetičar i slastičar. Zvuči potpuno nespojivo, no 35-godišnja Lorena Otavijević iz Rijeke na to će se samo nasmijati. Jer, uspješno ona balansira podmuklu bolest i ljubav prema slasticama, koju je iz hobija pretvorila u posao.
Dijabetes sam otkrila “slučajno” u šesnaestoj godini. Sjećam se da sam izrazito mršavjela, pila izrazito velike količine vode, bila strašno umorna. Znala sam da nešto nije u redu s mojim tijelom pa me majka odvela liječniku. Pri vađenju krvi ustanovili smo da je glukoza natašte bila 23, dok je normalna od 4 do 6. Odmah sam bila hospitalizirana. Emocionalno sam, iznenađujuće, bila u redu. Samo sam si htjela pomoći jer sam se doista loše osjećala u tom razdoblju. Čim se glukoza stabilizirala uz primjenu inzulina, osjećala sam se super, započinje Lorena.
Liječnica koja s dijabetesom živi već 25 godina: Od ignoriranja bolesti do kvalitetnog života
Metoda pokušaja i pogrešaka
Isključivo je pratila upute dijabetologa i plan prehrane koji se nije uvelike razlikovao od njezina dotadašnjeg jelovnika. No nakon određenog vremena, kad je usvojila sva pravila dijabetičke prehrane, počela je, kaže, unositi i hranu koja ju je usrećivala, ali zbilja rijetko.
Povremeno sam si znala priuštila i pizzu, burek, ćevape ili slasticu. Budući da hrana ne djeluje identično na svakog pojedinca, tako je i meni trebalo neko vrijeme da upoznam svoje tijelo i odredim količinu inzulina koja mi je potrebna za određeni “nezdravi” obrok. To zovem metodom pokušaja i pogreške. Tako ni danas ne mogu pravilno “pokriti” pizzu, a da mi glukoza ostane u granicama normale pa je posve izbjegavam. Stvar je u balansu, kao i u svemu ostalome u životu. Uz redovitu tjelovježbu, puno tekućine i eliminaciju stresa, sve se da riješiti, poručuje ona.
Lorena vjeruje kako nije dobro “uskraćivati si sreću u gastronomskom obliku”, već samo treba znati mjeru i dobro pratiti razinu glukoze, što je danas, smatra, izuzetno lako uza sve nove proizvode i tehnologiju koju nam tržište nudi.
Slastičarstvo je ljubav
Na opasku kako je dijabetes, barem na prvu, nespojiv sa slastičarstvom, odgovorit će: “To je ljubav! Ljubav prema izradi malih slatkih zalogaja.”
Moj fokus bio je isključivo na proizvodnji kolača sa smanjenim udjelom šećera, bez bijelog brašna i bez umjetnih bojila, i moram priznati da je tržište to jako dobro prihvatilo, tim više što sam ja sama sebi bila “pokusni kunić” što se tiče razine šećera u krvi. Kao što sam i maloprije spomenula, ako paziš na sastojke koje koristiš u kuhinji, ne bi trebalo biti problema. U mojoj proizvodnji nije bilo mjesta bijelom brašnu, biljnim pripravcima za šlag, bijelom šećeru i tako dalje. Bazirala sam se na orašastim plodovima, prvoklasnim jajima, isključivo mliječnom slatkom vrhnju, kvalitetnoj čokoladi i ekološkom voću, govori nam Lorena.
Najslađi dio posla
Kuša li kolače koje ispeče u svojoj slastičarnici? Naravno da da, brzo odgovara. To joj je, ističe, najslađi dio posla.
Hiperpigmentacije na licu (melazme) – zašto nastaju i kako se uspješno riješiti mrlja?
Ono što mi je jako važno je da okus funkcionira, a taj dio posla ne mogu prepustiti nekom drugom. Dovoljan je jedan griz da znam jesam li pogodila sve sastojke i što treba promijeniti, tako da nikad nije bilo pretjerivanja. Za jedan kolač iz moje proizvodnje potrebna mi je jedna jedinica inzulina, jer sam maksimalno smanjila količinu ugljikohidrata. U usporedbi s drugim slasticama koje sam kušala, to je zbilja zanemarivo, jer mi ponekad ni pet jedinica nije bilo dosta da si stabiliziram glukozu, nadovezuje se.
Peče sve slastice za ljude sa zdravstvenim problemima ili prehrambenim preferencama. Često joj dolaze kupci s celijakijom, dijabetesom, vegani…
Jako sam počašćena što mi vjeruju i mislim da je to temelj uspješnog poslovanj, ističe.
Upornost, a ne odustajanje
Izrada slastica doista ju je, govori nam, fascinirala, oduvijek. Obožavala je, kaže, lijepe glazirane kolače u raznim bojama koji blistaju u vitrinama slastičarnica i strašno ju je zanimalo kako bi mogla kod kuće takvo što napraviti. Sve je počelo kupnjom online tečaja koji su joj bili tada dostupni, a zatim silikonskih kalupa u kojima bi ih prezentirala. Satima i danima testirala je izradu krema, mousseva i biskvita.
Znalo je biti i frustrirajuće, no toliko sam uporna da nisam odustajala dok ne bih bila posve zadovoljna. I to je postalo nešto poput ovisnosti. Nisam se ni okrenula, a ormari su bili puni kalupa raznoraznih oblika, izrezivača za biskvite i kekse, obruča, a ja sam danonoćno visila za pećnicom, prikazuje naša sugovornica.
Svaki kolač počela je fotografirati i objavljivati na svom Instagram profilu, što je izazvalo veliki interes pratitelja, a njihov broj se svakim danom povećavao. Sljedeći logičan korak bio je pokretanje gastro bloga “Daj kolačić” gdje je, uz fotografije, objavljivala i recepte za pojedine slastice.
Bila sam jako ponosna i oduševljena kada bi netko napravio nešto po mom receptu. Srce mi je bilo kao kuća! Blog mi je, osim osobnog zadovoljstva, donio puno novih prijateljstava i poznanstava. Ta ljubav je vrlo brzo prerasla u potpunu prekvalifikaciju i promjenu zanimanja. Od diplomiranog ekonomista za godinu dana sam službeno postala slastičar upisavši srednju školu na Narodnom učilištu u Rijeci. Odmah po završetku školovanja zaposlila sam se u jednom hotelu, a prošle sam godine otvorila vlastitu proizvodnju, iznosi Lorena svoju priču.
