Od malih nogu djecu učimo radnim navikama, učenju i ispunjavanju školskih obaveza, govorimo im kako se ponašati s vršnjacima i odraslima te im usađujemo neke općenite moralne vrijednosti, kao što su poštenje, solidarnost i empatija. Svemu tome treba pridodati jednako važne principe, a to je kultura vježbanja. Tek tada djetetov psihosocijalni i tjelesni razvoj može biti potpun i pravilan.
I dan-danas roditelji od najranije dobi “guraju” dijete u svakojake sportove, i to je sasvim u redu. Međutim, možda bismo ipak trebali razlučiti razliku između natjecateljskih klasičnih sportova kao što su nogomet, košarka, tenis, odbojka, gimnastika, atletika, te, tzv. solo vježbanja, odnosno samostalne brige za vlastito zdravlje i kondiciju.
Što raditi za vikend? Odlična ideja su avanturistički sportovi za cijelu obitelj
Naime, jako je puno slučajeva gdje su djeca do 14. ili 18. godine bila stalno u nekom sportu, godinama redovito odlazili na treninge, no kada su krenule ozbiljnije obaveze, fakultetske ili radne, odnosno kada je “počeo život”, svi ti sportovi pali su u drugi plan, a najčešće se od njih potpuno odustalo. Jer, ipak je bitnije školovati se za budućnost i početi zarađivati za život, je l’ tako? Na koncu svega, godine i godine treniranja vaterpola ili atletike postaju samo uspomena, a život u cijelosti počinju prekrivati razvijanje karijere, trka za novcem, osnivanje obitelji i slično.
Ono malo vremena što ostane, ide na odmor od svega toga. I tako s 30 godina više nitko nema ni vremena ni energije za redovito vježbanje. Dolaze 40-e, 50-e, ne krećemo se, loše se hranimo, nakuplja se stres, dolaze prvi ozbiljniji zdravstveni problemi, a uskoro i počinju šale na vlastiti račun “kako je super i ako doživimo 70”.
Umjesto ambicioznih pokušaja da nam dijete uspije u nogometu i postane drugi Modrić, i ako na vrijeme vidimo da se to vjerojatno neće dogoditi, dijete treba nastaviti usmjeravati prema rekreativnom vježbanju, ne onoga tipa u kojemu se postiže natjecateljski, prestižni ili financijski rezultat, već onoga u kojemu nam vježbanje omogućuje da dugoročno ostanemo zdravi i imamo privlačan izgled.
Kada govorimo o kulturi vježbanja i samostalnoj brizi za zdravlje i estetiku tijela kojima možemo učiti dijete, tu prije svega mislimo na vježbanje kao što su: vježbe snage kod kuće ili u parku (čučnjevi, sklekovi, povlačenja, rad s bućicama), rekreativni borilački sportovi, penjanje na umjetnu stijenu, plivanje, joga, pilates… Kardio rekreacija kao što su trčanje i bicikl su isto dobrodošli, no ako se te dvije, kod djece vrlo popularne aktivnosti, prakticiraju vrlo često i u njima provode sati i sati tjedno, sa sobom nose rizike ozljede koljena, gležnja i donjeg dijela leđa, ali i kralježnice u cijelosti. Ne odmah, ali s godinama svakako da. Prema tome, trčanje i bicikl su definitivno O.K., ali s time treba biti oprezan i ne pretjerivati.
Nije svaki sport za svako dijete i u svakoj dobi! Kada odabrati nogomet, plivanje, tenis…?
Prema mojemu osobnom mišljenju, ovo bi bile generalne smjernice za vrstu vježbanja i djetetovu dob:
Do 13. godine, kao što traje već generacijama, dijete i nadalje treba poticati da se bavi klasičnim sportovima, kao što su nogomet, košarka, odbojka, tenis, vaterpolo, rukomet, gimnastika, atletika… Tu se dijete nalazi u vršnjačkom okruženju, razvija socijalne vještine i uvijek je prisutan stručni nadzor. I tko zna, možda doista i u vašem djetetu čuči neka nova Sandra Perković ili Ivano Balić.
2. Nakon toga, recimo kada se upisuje 7. razred osnovne škole, roditelj djetetu, ako ono do tada i samo to ne poželi, može predlagati i da radi vježbe snage. Tu se misli na vježbe s opterećenjem vlastitog tijela, čučnjevi, iskoraci, sklekovi, pokušaji prvih zgibova te rad s bućicama za ruke i ramena. Zašto je ova aktivnost specifično važna u ovoj dobi? Naime, tada, a možda čak i prije, među djecom počinju rivaliteti i odmjeravanja po pitanju snage i izgleda, što često zna prijeći i u izrugivanje.
Uglavnom je to prisutno kod dječaka, ali i djevojčice mogu biti izložene ismijavanju ako primjerice imaju višak kila ili na satu tjelesnog ne mogu odraditi većinu vježbi kako treba. Ako je dijete naročito slabo i neaktivno, i ako ima tu nesreću da postane meta vršnjačkom izrugivanju, ono može doista pretrpjeti popriličnu psihoemocionalnu štetu, koja ga može pratiti i u odrasloj dobi u vidu kompleksa na račun izgleda. Zašto s time riskirati? Djeca su djeca. Ako si odlikaš, bit ćeš štreber. Ali ako skačeš dva metra u vis, onda si frajer. To ne možemo mijenjati, ali možemo mijenjati sebe. Nemojte me krivo razumjeti. To nije podilaženje prizemnim kriterijima, to je prilagodba svijetu kakav on jest. Točka. Prilagodba je oduvijek bila najbolji put ka osobnom uspjehu i zadovoljstvu.
Vježbanje u ovoj dobi je naročito važno zbog još jedne stvari. Igranje igrica na računalu i “blejanje” u društvene mreže pošast je novog doba. Navika vježbanja kod kuće ili na zraku doslovno odmiče djecu od ekrana. Uzbuđenost i eskapizam koje pružaju igrice trebalo bi zamijeniti osjećajem sreće i euforije koji se javlja nakon vježbanja. Govorim, dakako, o utjecaju serotonina na naš mozak, koji se još naziva i hormon sreće.
Zašto su neka djeca neuspješna u sportskim aktivnostima? I što roditelji mogu učiniti?
Tek od 16. godine, adolescent/tinejdžer mogao bi početi s prvim treninzima u teretani. Zašto tek tada? Naime, teretana nije sport. Nema natjecanja. Teretana je gotovo terapeutska aktivnost; sustav vježbi koji precizno i usmjereno djeluje na zdravlje i izgled pojedinca. Teretana zahtijeva ipak određenu zrelost osobe. Teretana je zatvoren prostor s određenim pravilima ponašanja. To je okruženje uglavnom odraslih ljudi, ambijent u kojemu se nalaze kompleksne sprave i utezi velikih težina.
Treba imati usađene navike pospremanja utega za sobom i solidarnost s drugim vježbačima (prepuštanje sprave drugome, znati kako tražiti spravu za sebe, komunikacija bez ljutnje ili agresije). Tinejdžer u teretani gotovo nikada ne angažira osobnog trenera (iako bi trebao), već kreće samostalno. Zbog svega toga, ipak je bolje da adolescent stekne određenu zrelost pa potom krene u svijet izgradnje tijela i počne se učiti pravilnim navikama hranjenja, spavanja, oporavka i svega ostaloga što se veže uz pojam fitnessa.
Na kraju da rezimiramo i istaknemo nekoliko stvari. Dijete bi trebalo od malih nogu početi vježbati zbog ovih rizika: nedostatak samopouzdanja, pretilost, pretjerano igranje igrica te izostanak navika za ostatak odraslog i nadasve zdravog i dugovječnog života.
Roditelj treba biti uzor
Dijete, među ostalima, ima i ove dvije karakteristike: u roditeljima traži životne uzore i/ili kopira njihovo ponašanje, životni stil i navike. Ako uzore ne nađe u njima, tražit će ih drugdje, često i na pogrešnim mjestima. Naime, nije u redu ako ćete dijete tjerati na redovite treninge i špotati ga ako to ne čini, dok vi istovremeno provodite vrijeme u kafiću, baš ništa ne vježbate, imate višak kila i jedete uglavnom nezdravu hranu. Dijete će to primijetiti i znati da to baš nije pošteno od vas. Umjesto toga, i vi se aktivirajte. Vježbajte, počnite puniti hladnjak zdravijim namirnicama, nastojte regulirati tjelesnu težinu pa će te onda mirne savjesti i s više pokrića moći s više uspjeha utjecati na vlastito dijete, u vježbanju, ali i u drugim područjima života.
Novi trend: Tinejdžeri sve više paze na izgled i zdravlje
Još prije desetak godina, sociolozi su u Europi pa tako i u Hrvatskoj primijetili trend odmicanja od uobičajenih devijacija ponašanja kao što su eksperimentiranje s cigaretama, alkoholom, tučnjavama i slično. Malo-pomalo, adolescentima više nije toliko cool imati opušak u ustima, zadah po pivu, ožiljke po rukama i masnu kosu, već je postala fora biti mišićav, lijepo odjeven, mirišljav i zdrav. Teretane nisu nikada bile popularnije, društvene mreže ionako promiču privlačan izgled, a zdrava hrana nalazi se sada na svakoj polici trgovina. Svijet se mijenja i zasad neke stvari idu u dobrom smjeru.
Predrasuda je da je teretana preteška
Teretana je teška i naporna onoliko koliko si vi sami odredite opterećenje. Ako uzmete utege od 2 kg, onda je i ping-pong naporniji od toga. Ako uzmete bućicu od 15 kg, onda ste vjerojatno pretjerali. Ne znam koju drugu riječ uporabiti, ali glupost je da će djetetu dizanje utega usporiti tjelesni rast, što još uvijek znaju pomisliti neki ljudi. Upravo suprotno, lokomotorni razvoj će biti samo kvalitetniji. Dizanje utega prije svega označava zdravlje dok god se izvodi u razumnim okvirima.
Kako do zdrave sportske rekreacije bez ozljeda
Oprez: Natjecateljski sport može biti izrazito stresan
Svi klasični i popularni momčadski sportovi na koje uglavnom idu djeca u jednom trenutku zahtijevaju prelazak u fazu natjecanja. I to može biti vrlo stresno za njih. Pripreme za natjecanja su naporna, pred samo natjecanje rastu očekivanja, a onda ako se ne poluči dobar rezultat, to može izazvati popriličan stres kod djeteta. Sve to nije nužno loše jer su, da primijenimo analogiju, sportske pripreme i sama natjecanja istovjetna izazovima stvarnog života. Međutim, valja biti oprezan da se pred dijete ne stavljaju prevelika očekivanja te da roditelji ne budu suviše ambiciozni na račun djeteta. Nažalost, mnogo je slučajeva gdje su izrazito talentirana djeca dugo stvarala dobre rezultate pa potom “izgorjela”. Na kraju, u tinejdžerskoj dobi, od svega su naprasno digla ruke pa se čak okrenula i nekim porocima u vidu alkohola i droge.
Pretilost je bolest
Medicina već duže vrijeme pretilost kod djece i odraslih službeno klasificira kao kroničnu bolest. Debljina više nije simpatična. Više ne vrijedi ona: debeo sam, ali veseo. Sada je svima jasno da je pretila osoba zapravo osoba sa psihičkim i zdravstvenim problemom jer debljina, odnosno višak masti na tijelu sa sobom veže brojne bolesti, što je nedvojbeno dokazano u svim relevantnim znanstvenim istraživanjima.
Navest ću samo neke bolesti koje uzrokuje debljina (svako povećanje deset posto više od idealne težine): dijabetes tip 2, visoki tlak, masnoće u krvi, ateroskleroza, razne komplikacije s probavom, neke vrste karcinoma, osteoartritis, apneja te razni psihički problemi.
Vježbanje je sreća!
Vježbanje doslovno i momentalno stvara osjećaj sreće, bez obzira na vaše životne okolnosti, a sve zbog “čarobnog” neurotransmitera serotonina, koji rado nazivamo i hormonom sreće. Naime, svako iole intenzivnije vježbanje aktivira u našem tijelu proizvodnju serotonina. Ako ga imamo premalo, možemo se osjećati bezvoljno, a pogoduje i razvoju depresije. Nasuprot tome, optimalne ili povećane razine serotonina u našem tijelu stvaraju osjećaj sreće, zdraviji apetit, kvalitetniji san, visoku motiviranost za ostala područja u našemu životu, zdraviji libido i tako dalje.
