Razmišljanja o kardiovaskularnom riziku, modernim dijagnostičkim alatima i granici između prevencije i pretjerane zabrinutosti za zdravlje.
Postoji jedan zanimljiv trenutak u medicini koji se rijetko spominje: trenutak kada liječnik sjedne na drugu stranu stola i postane pacijent. Istina, možda to i nije univerzalno iskustvo. Možda sam samo ja malo zahtjevan pacijent, pa kolege s druge strane stola ponekad ne znaju što bi sa mnom.
Došao sam kod kardiologa zbog jedne, po meni, vrlo konkretne stvari – ultrazvuka karotida. To su one velike arterije u vratu na kojima se može vidjeti postoji li početno (ili neko gore) oštećenje krvnih žila. Kako mi je to uopće palo na pamet? Vrlo jednostavno: previše sam čitao medicinske knjige. A kad nešto čitam, imam sklonost malo se zanijeti. Ponekad i pretjerati. Tom sam kolegi, dakle, objasnio da sam s pomoću suvremenih kardioloških kalkulatora procijenio vlastiti kardiovaskularni rizik. Problem je bio u jednoj sitnici: blago povišen lipoprotein(a). To je čestica slična LDL kolesterolu, ali velikim dijelom određena genetikom i povezana s većim rizikom za aterosklerozu. Nedavno su je otkrili – čini se da ona objašnjava zašto ponekad ljudi s naizgled dobrim tradicionalnim “nalazima” (dobar tlak, ne puše, dobre masnoće…) ipak dobiju infarkt.
Naravno, ne bih znao da mi je Lp(a) povišen da nisam obavio laboratorijsku pretragu. A ne bih je obavio da nisam čitao. Ne bih tada vjerojatno ni došao na ultrazvuk karotida. U tom je trenutku moja sudbina, barem u mojoj glavi, bila u njegovim rukama. Ako bi se na karotidama vidjelo početno zadebljanje stijenke ili plak, to bi me moglo preseliti u kategoriju višeg kardiovaskularnog rizika. A tamo baš ne želim živjeti. U toj zoni postaje sasvim razumno početi ozbiljnije razgovarati i o lijekovima.
Kolega me saslušao korektno. Njegov je savjet bio razuman: dobro je što sam tjelesno aktivan, što pazim na prehranu i najvažnije je da to nastavim raditi. Nije dobro pretjerivati, dodao je. Primjerice, trčati maratone. To me odmah malo izbacilo iz takta jer trčim maratone, a znanost o tome ipak nije baš toliko kristalno jasna da bi se maraton mogao ovako usput proglasiti nekakvim posebno zdravstveno rizičnim ponašanjem. No onda je rekao rečenicu koja mi je ostala u glavi. Nakon određene točke, rekao je, nema previše smisla dalje inzistirati i živcirati se. Uvijek postoji neki rezidualni rizik. Uostalom, uvijek te može zgaziti tramvaj. Plavi, zagrebački.
Kasnije sam o tome razgovarao i s drugim liječnikom. Njegov je odgovor bio gotovo isti. Moram priznati da me to nije u potpunosti zadovoljilo. Možda je to razumljivo. Kada svakodnevno liječiš ozbiljno bolesne ljude – infarkte, zatajenja srca, komplikacije ateroskleroze – onda vjerojatno nemaš mnogo strpljenja za nečije fiktivne pomake u nekakvom kalkulatoru kardiološkog rizika. U tom kontekstu savjet “nastavite živjeti zdravo” ima savršeno smisla. Što god to njima značilo. Ali ipak mi se čini da se tu krije jedan paradoks moderne medicine.
Danas imamo sve više alata za procjenu kardiovaskularnog rizika. Imamo laboratorijske analize, razne aparate za snimanje tijela, sve preciznije modele. Tu se uklapa i lipoprotein(a), parametar koji se zasad ne mjeri rutinski, ali može biti važan, osobito ako u obitelji postoji rana pojava srčanog ili moždanog udara.
Kolege mi nedavno pričaju da su u Njemačkoj počele javnozdravstvene akcije vezane upravo za Lp(a), a šuška se da se i kod nas razmišlja o sličnim projektima. To je dobar smjer. Jer akcija započinje onda kada čovjek zna gdje se nalazi. Hrvatska, zapravo, već ima neke dobre preventivne poteze, iako ih često uzimamo zdravo za gotovo. Primjerice, mjerenje kolesterola kod djece prilikom upisa u prvi razred osnovne škole. Ideja je jednostavna: ako dijete ima izrazito povišen kolesterol, moguće je da se radi o obiteljskoj hiperkolesterolemiji – nasljednom poremećaju koji znatno povećava rizik za ranu aterosklerozu. Ako se otkrije jedno dijete, često se otkrije i cijela obitelj.
Vrijedi spomenuti i javnozdravstvene kampanje poput “Lov na tihog ubojicu”, koje su usmjerene na hipertenziju i povišeni kolesterol, dva ključna čimbenika kardiovaskularnog rizika. Njihov je cilj jednostavan: da se ljudi sami zainteresiraju za svoje “brojeve”, što će reći zdravstveni rizik i da onda nešto poduzmu da ga smanje. Drugim riječima, infrastruktura za procjenu rizika postoji. Ali tu se vraćamo na početak priče i na pitanje koje mi se vrti po glavi od onog razgovora kod kardiologa.
Što zapravo radimo s tim informacijama? Ako je cilj samo procijeniti rizik, posao je gotov. Izmjerimo tlak, izvadimo krv, ubacimo podatke u kalkulator i dobijemo postotak. Ali ako je cilj smanjiti rizik, onda stvari postaju zanimljivije. Jer medicina je, barem u teoriji, vrlo praktična disciplina. Nije nastala zato što su se ljudi pomirili s rizicima, nego zato što su pokušali vidjeti može li se taj rizik ipak nekako smanjiti.
Možda su moji kardiolozi bili u pravu. U jednom trenutku čovjek mora prihvatiti da se život ne može potpuno osigurati. Uvijek postoji neki rezidualni rizik. Uvijek postoji nešto što ne možemo predvidjeti, izmjeriti ni spriječiti. Ali s druge strane, medicina ne postoji zato da bismo slegnuli ramenima pred rizikom. Postoji zato da bismo ga, kad možemo, smanjili.
Zato mi se čini da prava poruka nije ni “ne brinite se ni oko čega”, ni “kontrolirajte sve što možete”. Prava je poruka negdje između. Dobro je znati svoje brojeve. Dobro je znati tlak, kolesterol, šećer, a možda i lipoprotein(a). Dobro je znati gdje stojimo. Ali nakon toga treba napraviti ono najvažnije: živjeti tako da ti brojevi s vremenom budu što manje protiv nas.
Ne treba od zdravlja napraviti opsesiju. Ali ne treba ni odustati od prevencije pod izlikom da nas ionako može zgaziti tramvaj. Jer ako već mogu birati, radije bih da mi kardiovaskularni rizik bude manji. A za tramvaj ću, zasad, gledati lijevo-desno-lijevo. Da smanjim i taj “prometni” rizik.
(Piše: dr. Vanja Lazić, specijalist obiteljske medicine)
