Čekam u hodniku da me primi doktorica na pregled. Iz sobe izlazi žena, strašno mršava, hoda toliko otežano kao da joj se pri svakom pokretu lomi tisuće koščica u tijelu.
Kao isprekidana snimka. Kao da je neka groteska, ali ona ispod svake crte elementarnog dostojanstva. Ima uznapredovali oblik MS-a. Gledam je i mislim se. Jel’ ovo mene čeka?
Ona ima isto što i ja. Isto ime nosi kovčeg koji tegli ona i kojeg teglim ja! Koliko je to realno, koliko je to na kraju pošteno?
Sami sebi možemo puno toga olakšati, isto kao i otežati
Meni se ne vidi… Bar ne uvijek… Uspijevam donekle održavati svoj život pod krinkom normale. Ona ne može ničime i nimalo sakriti kovčeg koji nosi. Svima prvo, ne da zapne već, iščupa oko otežanost njenog kretanja. Drven hod? Drvena lutka? Polomljene kompletno sve kosti u nogama i kralježnici?
Ne zna čovjek na što ga prvo asocira, ali na žalost na ništa lijepo i na ništa blizu poželjnog.
Došla sam u Zagreb da mi saniraju relaps moje multi-suputnice. Lijeva noga koja mi već neko vrijeme “kasni”, buni se učestalim trzajima i zapinje preko ravnog tla sada je dosegla krajnju granicu tolerancije.
Divna doktorica koju sam uživo prvi put srela, prethodno smo se mailom i telefonski dogovorili za pregled, kada sam joj opisala svoje stanje, bila je takav melem na otvorenu ranu.
Prvo mi je telefonski rekla da dođem što prije jer je to relaps i da treba djelovati odmah.
Direktno i bez okolišanja mi je rekla da se na nalazu MR-a vide aktivna oštećenja koja odmah treba tretirati visokim dozama kortikosteroida i da moram ići na drugu, jaču, liniju lijekova.
Pita me ako želim ostati da će oni odmah krenuti sa svim radnjama potrebnim da što prije dobijem taj lijek.
Pitam je jel’ stvarno tako lako. Samo sam došla tu, oni su vidjeli kako moje stanje zahtijeva promptno djelovanje i oni djeluju odmah!
Doktorica mi na to kaže da sam mlada, da se treba reagirati što brže da bi uspjeli što više. Sačuvati što više, sanirati što bolje i održati me u što boljem stanju što dulje.
Naravno da sam joj oduševljeno rekla da ostajem (DA!) i da joj se puštam u ruke.
Ako možeš, spasi me!!!
Trebala sam ostati tri dana primati intravenozno terapiju. Treći dan mi je doktorica rekla da bi ona da ostanem na terapiji još dva dana ako mogu. Naravno da mogu! Koliko god treba samo mi vrati nogu!!!
Dok sam čekala prvi dan za prvu dozu u hodnik ulazi Tina, sestra po MS-u a ujedno i odlična prijateljica iz Splita. Ona je isto došla sanirati relaps svoje multi-pratiteljice. Nisam je očekivala i toliko sam joj se obradovala da ne znam kome bih se više obradovala tada i na onome mjestu.
S multiplom sklerozom mijenja se i osobnost
Kaže mi Tina uz osmijeh od uha do uha da me htjela iznenaditi a ja joj kažem da je uspjela i više od toga.
Neću vam niti pokušavati objasniti ni usporediti sa nečim to koliko ohrabrujuće i istodobno umirujuće je sresti na takvom mjestu nekoga za koga znate da se bori sa istim (ne znam ni kako taj teret nazvati) kao i vi.
Zadnji dan sestre su me poslale Tini u sobu jer je doktorica upravo bila tamo na viziti pa da i meni da upute/informacije za daljnje postupanje.
Doktorica je upravo Tini priopćavala kako je njen MS uznapredovao i kako treba što prije na drugu,jaču, samim time i zahtjevniju za održavati, liniju lijekova.
To znači, između ostalog, ako planirate trudnoću da morate dosta ranije prekinuti sa uzimanjem toga lijeka da se tijelo pripremi/očisti.
Tini se na licu mogao pročitati cijeli, poduži, popis osjećaja koji su je u tom trenu preplavili.
“Ali, ja nisam znala da sam tako loše! Ali ja sam planirala uskoro trudnoću! Ali, meni je sad zadnji voz za zatrudnjeti kao prvorotkinji!”
Sjedim na stolici do njenog kreveta i tako osjećam svaku njenu riječ, svaki njen strah i to ogromno razočaranje. Ono što se javlja u glavi svake oboljele žene/cure u takvim trenucima i saznanjima. Doktorica, koju u tom trenu moram nazvati nekim drugim imenom a to je žena, je sluša, razumije i govori da joj ona govori iz uloge stručne osobe koja zna čitati (nalaze), koja pozna bolest (donekle) i koja joj mora reći očekivani slijed događaja a da je na njoj (Tini) što će odabrati.
Tina razmišlja na glas. U tišini je slušamo svi u sobi. Sestre i doktorice u pratnji glavne doktorice s tolikim suosjećanjem gledaju u Tinu. Ja je želim zagrliti tako jako. Doktorica na kraju zaključuje sa: “A onda vi ako ste naumili tako pustite Njemu pa što bude”. Kada je izrekla to, totalno me “kupila” i uvjerila me da joj se totalno i ja pustim.
Rijetko nailazite, kada ste u Tininoj ili mojoj ulozi da vam doktor pristupa ovako. Prvo kao čovjek, a onda doktor. To jest, pardon, ova divna doktorica je prvo bila točno ono što treba biti. Direktno i precizno iznijela stanje stvari a odmah nakon toga, kada je vidjela Tinu i njena previranja, govorila je iz Tininih “cipela”. Kao žena, kao majka i kao kćer.
Danas kad nas je ovoliko, zaista previše, kad se osjećate kao broj kad dođete na pregled. Kada vam doktor čak ni uz najbolju volju ne može posvetiti više vremena a ako i inače nije takav ni volje/strpljenja, tako je iscjeljujuće, ohrabrujuće i utješno je doživjeti ovako nešto. Da vas netko tko vam može i zna pomoći primi kao čovjeka/ženu i da vam svojim ponašanjem kaže: znam gdje si, znam čega se bojiš, znam radi koga želiš/moraš ostati na nogama, učiniti ću sve da te spasim! Nekad je zaista to ono što nam pomogne bez ikakvog lijeka, što nam da nadu na kraju i snagu/volju za dalje, za ne odustati.
Još jednom od srca hvala divnoj doktorici (zna ona koja je) što je prvo bila Čovjek/Žena/Majka a onda vrsni stručnjak voljan pomoći i učiniti SVE što je u njenoj moći da pomogne. Da spasi..
U ime svih oboljelih cura, žena,majki, kćerki i u ime moje majke koja nosi moju MS više i jače/teže od mene! Hvala!
Sve nelogičnosti multiple skleroze: Ne postoji univerzalni lijek, ne znate što vas očekuje…
Foto: Shutterstock
