Sami sebi možemo puno toga olakšati, isto kao i otežati

Kristina Zrinka Kožul

Gledam tako prije nekoliko dana emisiju u kojoj je gostovao Bruce Lipton, američki razvojni biolog.

U emisiji je obrazlagao svoju teoriju i istraživanja o tome kako na ekspresiju gena mogu utjecati faktori okoliša tj. okolišni čimbenici imaju veći utjecaj na zdravlje nego što su genetska istraživanja ranije utvrdila.

S multiplom sklerozom mijenja se i osobnost

Obrazlažući tako otišao je još dalje, kako mi ljudi smo toliko "moćniji" nego što mislimo i znamo. Kako svojim utjecajem možemo promijeniti svoju zbilju, stvarnost, na kraju i svoje zdravlje. Kako smo programirani vjerovati kako smo "žrtve života" dok smo mi upravo "kreatori" života.

Čim sam čula to "kreatori" malo sam se nakostriješila jer me ta riječ instant podsjetila na ove "life coach-eve" za koje kao iz topa ispalim rafal sarkastičnih epiteta. No, srećom, nastavila sam slušati i imala sam što čuti. Htjela bih to skratiti i reći samo ono najbitnije.

To je - ako smo mi negativni, depresivni i ozlojađeni, svaki atom našeg tijela poprima takav naboj - negativni, onda se tako osjećamo, govorimo na kraju i izgledamo. U suprotnome, ako govorimo pozitivno, mislimo pozitivno i radimo što god možemo pozitivno/dobro, na kakve god ne/prilike u životu naišli bit će nam dobro, bolje od očekivanog za konkretnu situaciju, osjećati ćemo se bolje i na kraju i izgledati bolje!!!
Mislim se slušajući ga, eh moj šjor Liptone, to ja govorim već dulje vremena od kada sam primorana družiti se s ovom dijagnozom MS-a.

To što on tvrdi ja mu iskustveno i savršeno mogu potvrditi. Živa istina je. Što ti je u "centrali", tj.u glavi, širi i projicira se na ostatak tijela. Tako dakle, ako ti sebi u glavu staviš da si pre slab, preumoran, bolestan, tako ćeš se i osjećati.

Javlja mi se tako prije nekoliko dana momak iz Bosne u panici, da misli da ima multiplu sklerozu, da ima sve simptome, da mu noge slabe da se osjeća slabo... Nisam ni blizu ikakve stručne osposobljenosti za dati mu ikakav savjet za sve što mi je (izraženo uspaničen) naveo, ali prvo što sam ga pitala bilo je misli li da se malo uspaničio i da pretjeruje.

Sve nelogičnosti multiple skleroze: Ne postoji univerzalni lijek, ne znate što vas očekuje...

Da skratim priču, na kraju, kad je obavio sve preglede, obišao nekoliko doktora, s istim zaključkom ga je otpratio zadnji doktor.

Svi nalazi su mu uredni, jedini problem je izražena anksioznost za što je dobio terapiju.
Čuli smo se nakon toga i pitam ga (priznajem,malo ponosno) što sam ga prvo pitala. Kaže on meni, jest, bila si u pravu.

Dakle, momak mi se javio i imao je, zaista, izražene simptome koje imaju i oboljeli od MS-a. Slabost u nogama, otežano hodanje,manjak koncentracije, konstantan umor... On je sebi stavio u glavu da sigurno ima nešto kao što je MS. Taj strah i panika dodatno su ga onemoćali i pojačali te njegove, vjerojatno umišljene, simptome koje je stvarno osjećao!
Što bi se dogodilo da momak nije nakon svih tih pregleda, došao do doktora koji mu je dao evidentni zaključak/dijagnozu? Ufilmao bi se toliko da bi mu svi ti "simptomi" samo bili sve gori i izraženiji i tko zna kako bi to završilo.

Onda? Apsolutno, i u potpunosti, logično se nalaže i obrnuto. Opet iz svog primjera mogu reći, ne, ne prosipam mudrost i ne, nisam nikakav "coach".
Upravo sam u situaciji da me lijeva noga koči i zapinje više nego ikad prije. Hodam kao pripita i zapinjem preko ničega. Moram pojačanu koncentraciju, koordinaciju i pribranost uključiti pri najobičnijem koračanju.

Priznajem, isprva sam režala, sebi u bradu. Stiskala sam zube i opsovala bih svaki put kad bih preko "ničega" se spotakla. Ali stvarno, relativno brzo, sam ovladala tehnikom prenužne samokontrole.

Još jedan preludi MS paradoks! U 20 m koračanja, 50 m ću koračati vidno otežano, idućih 100 m malo primjetno otežano, dok ću zadnjih 50 m hodati potpuno normalno.

Hajde, možete li sad vi reći da vam je tu išta jasno ili normalno!? E pa vidite, možda sam se malo i umislila jer mi je moj neurolog nekoliko puta rekao da se moje trenutno stanje naziva "medicinski paradoks".

Kad je za očekivati da budem puno gore nego što ja zaista jesam. Tako sam ja uvjerena da bih sigurno i bila puno gore da sam "u glavi" drugačije postavljena. Ovo što me noga ovoliko zeza sigurno bi puno gore izgledalo, a i samoj meni bilo, da plačem nad sudbom kletom, da me spucala i depresija i da sam se prepustila umoru, legla i odustala. Ali to nije opcija i to ne dolazi u obzir!

I na kraju zaista mogu reći, donekle dobrano i potvrditi teoriju Brucea Liptona. Sami zaista možemo puno sebi olakšati isto kao i otežati ili bar, ubrzati, progres svoje dijagnoze. Mislim se još više zainteresirati i pozabaviti ovim svime, ali za sada, mislim da već dovoljno iskustveno mi se potvrdilo!

Probajte, na kraju, nemate što izgubiti. Ako odlučite biti pozitivni, ništa negativno ne može izaći iz toga! Zar ne?

Što trebate znati o oboljelima od multiple? Svaki pojedinac s ovom dijagnozom je u nečemu "pre"...

Foto: Privatna arhiva, Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!