Danas se u znanosti najavljuje pomicanje dobne granice na 400 godina početkom idućeg milenija, ali bez stvarnih argumenata koji bi to garantirali.
Više ili manje (ne) vjerujući u besmrtnost duše, reinkarncaiju i mogućnost svojih “drugih života”, čovjek je oduvijek želio dosegnuti jedan posve razumljiv i praktičan cilj: besmrtnost tijela u OVOM ŽIVOTU. I mnogi sustavi drevnih tjelesno-duhovnih vježbi to su mu i obećavali, mada, najčešće bez konkretnih dokaza i evidentnih rezultata.
Nade i razočarenja znanstvenika
Pretklon – vježba za zdravlje i dugovječnost
Mirjana Šištarić, Medical Yoga Centar
U znanosti je sve počelo teorijom o mogućnosti beskonačnog dijeljena stanica žive tvari u idealnim uvjetima. Poznati Carrelov pileći fibroblast u čuvenom eksperimentu što je počeo 1912. godine i prekinut poslije 34 godine senzacionalnom konstatacijom da je konačno dokazana mogućnost unedoglednog obnavljanja živih stanica, činio se tada “točkom na i” dotadašnjih napora znanstvenika. Nažalost, kako to često biva, uskoro je otkrivena “greška u koracima” (hranjenjem stanica pilećeg embrija, dodavane su i NOVE stanice embrija koje su se dalje dijelile, stvarajući privid beskrajnog produženja života inicijalnih stanica) pa je u svemu trebalo krenuti ispočetka.
Novu je senzaciju zamalo najavio eksperiment mladog filadelfijskog istraživača Leonarda Hayflicka, koji je u idealnim uvjetima pokušao “natjerati” stanicu ljudskog embrija da se razmnožava beskonačno dugo, no sve je okončano gorkom konstatacijom kako je stanica sposobna za otprilike 50 podjela i – gotovo. Nakon tog broja stanica bi umrla. Umjesto očekivanog “Hayflickovog čuda”, u znanosti je ostao samo termin “Hayflickovo ograničenje” kao uspomena na ovaj eksperiment i kao barijera koju u daljim istraživanjima treba prijeći.
Toliko ukratko o naporima znanstvenika. A što na planu besmrtnosti i vječnosti tijela kažu drevne istočne tjelesno-duhovne discipline?
Vijek velikih jogija: od prosječnog do nevjerojatnog?!
Ne ulazeći sada u podrobnu analizu pojedinih sustava drevne Indije, Kine ili Japana, općenito se može reći kako sve one nude mogućnost praktički beskrajnog produženja ljudskog života ili, u najmanju ruku, ljudski vijek neusporedivo duži od sadašnjeg. Za pojedine se mudrace ili gurue tvrdi da su doživjeli nevjerojatnih 300 ili 600 godina starosti prije nego li su odlučili “napustiti ovo tijelo”. Vjerivati u to ili ne, ostavljeno je na prosudbu njihovim sljedbenicima i u tu vrstu procjene osobno se ne bih upuštao, prije svega zbog nedostatnih egzaktnih podataka i dokaza za bilo koju od mogućih teza.
Činjenica je, međutim, da životopisi brojnih velikih jogija nude katkada nevjerojatne podatke o starosti nekih od njih, ali isto tako se zna da su mnogi živjeli posve prosječan broj godina, baš kao i svi ostali smrtnici ovog svijeta. Primjerice, legendarni je Sri Swami Bhaktivedanta Prabhupada, osnivač Hare Krishna pokreta (Bhakti joga) napustio svoje krhko, ali do pozne starosti vitalno i žilavo tijelo u 82. godini života, a ne manje poznati Paramahansa Yogananda čak mnogo ranije, u 57.
Naravno, pri tome treba uzeti u obzir shvaćanje jogija po kome je duša, u određenom stadiju, sposobna po volji mijenjati tijela i činjenica “napuštanja jednog tijela” nije od presudne važnosti u vječnosti njezinog postojanja.
Za prosječnog čovjeka ova konstatacija, međutim, teško da može biti utjeha kad se nađe pred zidom ograničenosti ovozemaljskog života. Što mu tada preostaje?
Pomlađuju li “Tibetanci”?
Priroda i opuštanje – eliksir dugovječnosti
Nataša Zaviša, Medical Yoga Centar
Rekosmo već, mnogi sustavi tjelesnih i duhovnih vježbi, posebno oni s Dalekog Istoka, danas nude ako ne baš besmrtnost, a ono dugovječnost kao stvarnu mogućnost, potkrjepljujući to katkada legendama, a katkada (nažalost, rjeđe) znanstveno i fiziološki utemeljenim činjenicama. Najeklatantnije primjer je poznata simpatična knjižica o “Pet Tibetanaca“, koja nudi pet doista korisnih i nadasve zdravih vježbi, ali čitavu stvar simplificira i posve nepotrebno zaodijeva besmislenom i djetinje naivnom pričicom o nekakvom pukovniku Bradfordu, dajući svemu ton bajke “Kako mali Ivica zamišlja dugovječnost”. Dodamo li tome činjenicu da je dubiozan i pravi identitet autora, ostaju doista samo vježbe kao JEDINA I STVARNA VRIJEDNOST. No, uz jedan veliki, veliki ALI!!!
Vježbe, samo vježbe u bilo kojem sustavu Kine, Indije ili Azerbejdžana, svejedno, nikada nisu dovoljne! I svako pojednostavljeno svođenje recepta dugovječnosti na pet, deset ili 850 vježbi, vodi u zabludu i neuspjeh.
Joga je tu mnogo određenija. Čuveni jogi Svami Vishnu Devananda rekao je jednom svojim učenicima: “Slijediti put joge ne znači samo vježbati. Jogu morate nositi u svojoj duši, u svom srcu, morate njome ispuniti svaku svoju misao, svaku svoju akciju. Samo će vam tako ona dati sve svoje plodove”.
I baš kao što i upitni Peter Kelder (navodni autor “Tibetanaca”) dodaje da uz vježbe treba obratiti pažnju i na disanje, te na svakodnevnu prehranu, tako i Devananda (ali u mnogo opsežnijoj formi) sljedbenicima joge nudi čitav niz pravila koja – tek kad se poštuju i primjenjuju u svojoj ukupnosti – mogu dovesti do rezultata. Sve manje od toga dat će vam vrijedne rezultate unapređenja zdravlja i kvalitete života, ali sasvim sigurno ne i senzacionalne rezultate na planu dugovječnosti.
