Liječenje prijeloma i krivog sraštavanja palčane kosti (1. dio)

Prijelom palčane kosti u tipičnoj zoni danas je u Hrvatskoj multidisciplinaran problem, prvenstveno ortopedsko-traumatološki, rehabilitacijski i medicinsko-ekonomski.

Liječnik koji liječi takve prijelome mora biti upoznat s ovom ozljedom, klasifikacijama prijeloma, mogućnostima liječenja, a posebno s komplikacijama i mogućim manje povoljnim rezultatima liječenja koji mogu dovesti do smanjenog radnog kapaciteta ozljeđenika.

Prijelom palčane kosti u tipičnoj zoni najčešći je prijelom u čovjeka. Njegova učestalost, prema različitim autorima iznosi između 10 do 15 posto. Najčešće se događa u osoba starijih od 50 godina, ali značajan je postotak prijeloma i u dobi između 20 i 30 godina.

Najčešći mehanizam prijeloma je pad na ruku, kada dolazi do udarca dlanom o podlogu. U starijih bolesnika zbog češće prisutne osteopenije ili osteoporoze, potrebna je  manja sila za nastanak prijeloma.

Uz prijelom palčane kosti u tipičnoj zoni redovito dolazi u većem ili manjem opsegu i do ozljeda okolnog mekog tkiva. Tako je neophodno, uz analizu samog prijeloma, učiniti i evaluaciju oštećenja okolnog mekog tkiva. Na primjer, kod pomaka krajnjeg koštanog ulomka palčane kosti prema dorzalno, uvijek dolazi do određenog stupnja kompresije i istezanja nervus medijanusa u karpalnom kanalu. Ponekad, nakon primarnog liječenja prijeloma, a posebno nakon sraštavanja u krivom položaju, potrebno je provesti i odgovarajuće liječenje u smislu operacije oslobađanja živca od pritiska u karpalnom kanalu.

Dijagnoza prijeloma palčane kosti u tipičnoj zoni postavlja se na temelju anamneze, kliničke slike i RTG slika ručnog zgloba u dva smjera. Ozljeđenici pri padu na ruku osjećaju da je nešto puklo, uz jaku bol i ispad funkcije ručnog zgloba. Ubrzo se javlja otok u području prijeloma, a često je prisutan veći ili manji deformitet ručnoga zgloba. RTG sliku ručnog zgloba u dvije projekcije treba učiniti obostrano. Kod kompleksnijih prijeloma treba učiniti i dodatnu slikovnu dijagnostika, prvenstveno CT radi preciznog planiranja operacijskog liječenja.

Najčešće upotrebljavana i najpreciznija anatomska klasifikacija prijeloma je po AO (Arbeitsgemeinschaft für Osteosynthesefragen, škola spajanja kostiju, koja daje smjernice za većinu područja ortopedije i traumatologije). Kod svake vrste prijeloma neophodna je klasifikacija, a posebno kod ove. Kod klasifikacije važno je odrediti lokalizaciju prijeloma (izvan ili unutarzglobni),  konfiguraciju (jednostavan ili složen-višeiverni prijelom), odrediti pomak ulomaka (smjer pomaka dorzalno ili palmarno i veličina pomaka u milimetrima uz usporedbu eventualnog skraćenja palčane kosti sa zdravom stranom), cjelovitost stiloidnog nastavka ulne, cjelovitost distalnog radioulnarnog zgloba, potencijalnu nestabilnost koštanih ulomaka (pomak inklinacije radijusa i palmarnog nagiba veći od 10°, skraćenje radijusa za više od 3 mm, odrediti intraartikularnu pukotinu veću od 2 mm, odrediti udružene ozljede mekih tkiva,  odrediti mineralizaciju kosti itd.

Temeljem nabrojenih čimbenika određuje se optimalna metodu liječenja prijeloma.

Cilj liječenja potpuni je povratak funkcije ruke kao što je bila i prije ozljede. Dok je u mlađih osoba potrebno postići što bolju anatomsku redukciju koštanih ulomaka, za osobe starije životne dobi literatura daje kontradiktorne podatke o stupnju potrebe anatomskog namještanja ulomaka. Značajno odstupanje anatomskih odnosa nije prihvatljivo te se primarnim liječenjem koštani ulomci moraju dovesti u što je moguće povoljniji položaj, bez obzira na dob.

Veliki broj prijeloma palčane kosti u tipičnoj zoni može biti liječen neoperacijski. Ako se radi o prijelomu bez pomaka ili s minimalnim pomakom, liječenje se provodi imobilizacijom ručnog zgloba u trajanju od četiri do šest tjedana. Starije osobe mogu tolerirati manje do umjereno odstupanje od normalnih anatomskih odnosa, bez bitnijeg ograničenja funkcije.

 

 

Autor teksta: prof.dr.sc. Ranko Bilić, dr.med., specijalist ortopedije