Poremećaj ličnosti

zena iliti devojka koja bi se ubila

Koje su glavne vrste poremećaja osobnosti i kako izgleda liječenje, objašnjava naš psihijatar Igor Girotto.

Napad panike može svatko doživjeti, ali zašto se kod nekih ljudi uporno vraća?

Pitanje čitatelja:

Kod moje djevojke je dijagnosticiran poremećaj ličnosti i pokušava s terapijom već dugo godina. Išla je u početku psihijatru, ali je bila jako nezadovoljna i smatrala je da ju ona "trpa" u koš sa psihopatima i da joj samo želi dati lijek i tako je se riješiti. Kad pričamo o tome se jako uzruja, općenito ne želi pričati o sebi, ali stalno priča o tome kakvi su drugi, povremeno ima izljeve bijesa na ljude oko sebe, kao i mene.

Promijenila je nekoliko psihijatara. Sad ide kod psihologa na psihoterapiju, no izgleda da i tu nije zadovoljna. U nalazima koje sam vidio dijagnoze "narcistični poremećaj ličnosti“, "granični poremećaj ličnosti" kao i "miješani" poremećaj ličnosti. Što je uopće poremećaj ličnosti? Kome se treba obratiti, psihijatru ili psihologu (koja je razlika uopće) i da li se može liječiti?

Odgovor psihijatra Igora Girotta:

Unatoč izrazu poremećaj, radi se o stanju koje je dio ličnosti kao njegova crta, dakle vrlo naglašena osobina nečije osobnosti. Zašto se onda spominje kao poremećaj ili dijagnoza? Radi poteškoća u funkcioniranju koje izaziva osobi koja ju ima – ili okolini te osobe! Definira se i kao skup trajnih i sveobuhvatnih obrazaca ponašanja, mišljenja i doživljaja – kao i obrazaca u odnosima s drugim ljudima – koje su duboko ukorijenjene u osobi.

PTSP - psihijatar objašnjava simptome, uzroke te kako se liječi ovaj poremećaj

Evo glavnih vrsta poremećaja osobnosti:

  • antisocijalni – stalno prisutni obrazac nepoštovanja drugih kao i kršenja prava drugih, manjak empatije
  • paranoidni – karakteriziran postojanjem trajne sumnje u druge ljude, iracionalnog straha i interpretacije tuđih nakana kao zlonamjernih
  • narcistički – ustaljeni obrasci grandioznosti, potrebe za tuđim divljenjem i manjak empatije
  • izbjegavajući – stalni osjećaji neadekvatnosti i inhibicije u društvu, socijalnim situacijama i izražena osjetljivost na tuđe procjene
  • shizoidni – uvriježen manjak interesa i odvojenost od drugih ljudi, ograničena emocionalna ekspresija (nije isto što i shizofrenija)
  • shizotipni – postojanje stalne ekstremne neugode u socijalnoj interakciji udruženo i s iskrivljenim (neuobičajenim, čudnim) obrascima mišljenja i percepcije (može ali ne mora biti uvodom u shizofrenu bolest)
  • granični (border-line) – ustaljeni obrasci nestabilnih odnosa s drugima i spram sebe, identiteta i ponašanja kao i emocionalna nestabilnost koja dovodi do ekscesa, impulzivnosti ili samoozljeđivanja
  • opsesivno-kompulzivni – karakteriziran prisustvom stalnog i krutog pridržavanja pravila, perfekcionizmom i potrebom za osjećajem kontrole (nije isto što i opsesivno-kompulzivni poremećaj)
  • ovisni – pervazivna potreba za brigom od drugoga, pasivnost i sklonost ovisnosti od drugih
  • histrionički – stalni obrasci pretjerane emocionalnosti i potrebe zadobivanja tuđe pažnje

Također postoje i miješani oblici takvih poremećaja pa tako netko može zadovoljavati u potpunosti ili djelomično kriterije više poremećaja ličnosti istodobno, što onda obično i dijagnosticiramo izrazom "miješani poremećaj ličnosti".

Uobičajeno prve promjene razvoja poremećaja ličnosti počinju u mladosti, adolescenciji ili u mlado odraslo doba. Porijeklo tih poremećaja je uvijek sudjelovanje biološke zadatosti (genetika) i iskustvo ranih odnosa u obitelji u kojoj dijete odrasta. Većina težih poremećaja uvijek ima u anamnezi postojanje trauma ili neadekvatnih odnosa u primarnoj obitelji. Poremećaj ličnosti može biti i sekundaran i to u slučaju masivne traume doživljene za života (poremećaj ličnosti po traumatizaciji) a tom poremećaju može i ne mora prethoditi period smetnji PTSP-a. Drugi primjer sekundarnog poremećaja ličnosti je po organskoj bolesti ili ozljedi mozga, što može dovesti do "organskog poremećaja ličnosti".

Kome se treba obratiti, psihijatru ili psihologu (koja je razlika) i da li se može liječiti?

Liječenje je teško ako ne i nemoguće. Razlog tomu je što jedan značajan dio ljudi koji pate od opisanih vrsti poremećaja ličnosti nema i mogućnost spoznaje da nešto nije u redu s njima – uglavnom "dijagnozu" postavlja okolina, pa tu izostaje i potreba pojedinca da uočava svoje stanje kao nešto što treba liječiti. Onaj dio ljudi zahvaćenih tim poremećajima koji imaju i vlastitu patnju ima i šansu za motivacijom. No čak i tada to liječenje nije lako, uobičajeno uključuje kombinaciju više pristupa, na primjer individualnu i grupnu psihoterapiju, liječenje stabilizatorima raspoloženja i antidepresivima itd.

Psihijatar je liječnik koji je završio specijalizaciju koja se bavi duševnim smetnjama.
Psiholog je završio studij psihologije, nauke koja na općenitiji i sveobuhvatniji način proučava ljudsku psihu. U specijalizaciji psihijatra je veći dio edukacije usmjeren na biološka znanja i razumijevanje bolesti, kao i liječenje lijekovima, a manji dio je psihoterapijska (bazična) edukacija. Psiholozi prema našim zakonima ne mogu propisivati lijekove, tako da se (u domeni psihičkih poremećaja) bave psihoterapijom i metrikom (mjerenjem, testiranjem, praćenjem). I psiholozi i psihijatri moraju izučiti neku psihoterapijsku tehniku da bi mogli psihoterapijski raditi s populacijom.

U slučaju vašeg pitanja smatram da je potrebno da se ona javlja i jednome i drugome, a vama da ju koliko možete poduprete u tome da ne odustane od liječenja kad ono postane teško!

Psihoterapija paničnog poremećaja

Tekst je originalno objavljen 2014. godine

 Prati nas na Viber Public Chatu!