Osnovni cilj sportskih aktivnosti djece i mladih trebao bi biti uravnotežen psihofizički razvoj te odgoj u smjeru razvoja vrijednosti, stavova i navika koje će djeca prenijeti u druge aspekte života.
Neizbježno je tvrditi kako dugoročno bavljenje sportom ima značajne pozitivne utjecaje na psihički, socijalni, fizički i motorički razvoj djece. Školsko doba djeteta (od 6. do 11. godine) je za veliku većinu djece razdoblje kada se počinju baviti sportom. To je razdoblje kada dijete kreće u školu, privikava se sjedenju u klupi i rješavanju domaćih zadaća, a smanjuje se vrijeme provedeno u igri i kretanju. Upravo je to razdoblje, u kojem se dijete privikava novom „školskom“ životu, važan trenutak za uključivanje u sport kako bi se zadovoljile povećane potrebe za kretanjem i igrom.
Djeca koja sudjeluju u sportu općenito su zdravija, postižu bolji uspjeh u školi, imaju bolje razvijene socijalne vještine i više su timski orijentirana.
Osnovni cilj sportskih aktivnosti djece i mladih bi trebao biti uravnotežen psihofizički razvoj te odgoj u smjeru razvoja vrijednosti, stavova i navika koje će djeca prenijeti u druge aspekte života. Prednosti bavljenja sportom su mnogobrojne, kada su ciljevi postavljeni u dobrom smjeru. Treba imati na umu da dijete privlači sport zbog zabave, igre i dobrog trenera, a odbija ga od sporta pobjeda kao imperativ, pritisak ambicioznih roditelja, česte ozljede, nedostatan napredak, dosada i ismijavanje.
Ovih 7 znakova pokazuje da vam intenzivno vježbanje zapravo šteti
Gdje roditelji griješe?
Česta roditeljska greška je prekomjerna briga za djetetov sportski uspjeh što može jako opterećivati dijete i uzrokovati dalekosežne posljedice. Za dijete je najvažnije da se na sportskoj aktivnosti dobro zabavlja i druži s vršnjacima, međutim često je situacija da roditelji umjesto stjecanja znanja, vještina, podizanja sposobnosti i usvajanja moralnih vrijednosti, na prvom mjestu među ciljevima sportskih aktivnosti ističu postizanje visokih rezultata i uspjeha. Postavljanje nerealno visokih ciljeva pred dijete može izazvati gubitak vjere u sebe te trajno poremetiti odnos između roditelja i djeteta. Mnogi dječji sportski pedagozi smatraju da „se sporta treba igrati“, a to je vrlo često i najjednostavnija formula za uspjeh jer djeca sportaši sama navode da su glavni motivi za bavljenje i ustrajanje u sportskoj aktivnosti uspjeh, zabava i izazov.
Prema tome, iako bavljenje sportom može i ima pozitivne utjecaje na dječji fizički, socijalni i emocionalni razvoj, kod djeteta koje je dugoročno nezadovoljno sportskim treningom, a treneri i roditelji ustraju u daljnjem treniranju i postizanju uspjeha, mogu se razviti određene teškoće koje će se odraziti na školski ili sportski uspjeh djeteta. U slučaju da roditelji kod djeteta primijete promjene u školskom ili sportskom uspjehu u pogledu neuspjeha ili nagle i učestale promjene raspoloženja, te pojavu strahova, nesanice ili pritužbe na učestali umor, potrebno je da razgovaraju s djetetom te ustraju na otkrivanju mogućih uzroka. Promjene raspoloženja i ponašanja na treningu, kao i emocionalno izražavanje, signal su da se kod djeteta događaju određeni unutarnji procesi koje roditelji ne smiju zanemariti.
Posebnu pozornost treba obratiti prema djeci koja su u sportu neuspješna
Dugotrajno iskustvo neuspjeha u njima važnoj aktivnosti može imati štetne posljedice na razvoj djetetove osobnosti, narušavanje slike o sebi, razvoj neprilagođenih oblika ponašanja, socijalnog statusa u vršnjačkoj skupini i efikasnosti u brojnim drugim aktivnostima.
Razlozi neuspjeha mogu biti različiti te su roditelji prvi koji kroz razgovor s djetetom i trenerom mogu otkriti uzroke neuspjeha.
S jedne strane moguće je da u podlozi stoji nedostatak talenta, što treneri vrlo brzo mogu otkriti te roditelju preporučiti u koji sport usmjeriti dijete. S druge strane, ukoliko dijete ima talenta i zadovoljava određene motoričke i fizičke karakteristike, uzrok može biti na psihološkoj razini. Ključna komponenta u dugoročnom bavljenju sportskom aktivnošću proizlazi iz unutarnje (intrinzične) motivacije koja predstavlja sklonost pojedinca da se bavi određenim aktivnostima jer su mu one interesantne, zabavne i nude izazov te omogućuju razvoj vlastitih vještina i sposobnosti. Za razliku od vanjske (ekstrinzične) motivacije koju karakterizira upuštanje u aktivnost radi očekivanja vanjskih nagradi (statusa, trofeja, medalje i sl), unutarnja motivacija je relativno stabilna osobina na čiji razvoj mogu utjecati treneri i roditelji. Kroz razgovor s djetetom bilo bi korisno provjeriti koje interese dijete ima u sportskoj aktivnosti te je svakako važno da se isključi motiv djeteta da se upušta u sportsku aktivnost radi zadovoljavanja roditeljskih želja. Roditelji često guraju dijete u određenu sportsku aktivnost, dok djeca pristaju na aktivnosti zbog udovoljavanja roditeljima.
Spriječite bol i ozljede: Ovo su najbolje vježbe istezanja za zdrava leđa!
Prema tome, da bi sport pozitivno utjecao na razvoj djetetove ličnosti, ali i na ustrajanje u sportu ono prvenstveno treba zadovoljiti njegove temeljne psihološke potrebe za igrom, zabavom, kompetentnošću i pripadanjem. Sportska aktivnost koja zadovoljava više djetetovih potreba istovremeno, bolje dijete motivira da se bavi sportom i da ga zavoli. Iz tog razloga je s malom djecom potrebno planirati treninge u kojima je glavni naglasak na igri i osjećaju zadovoljstva i kompetentnosti, a u slučaju neuspjeha, potrebno je razumjeti razloge neuspjeha i daljnji rad usmjeriti prema ostvarivanju uspjeha.
Autor: mag. psihologije Tanja Dumbović, diplomirani fitness instruktor
Foto: Shutterstock
