Baš kao većina ljudskog ponašanja, pogotovo onog vezanog uz druge ljude, i asertivnost se uči.
Od rođenja dijete najprirodnije teži zadovoljenju svojih potreba i to želi odmah i neposredno. S vremenom se potrebe nadopunjuju, mijenjaju, a nadopunjuju se i mijenjaju i načini na koje dijete izražava te potrebe i načini na koje ih zadovoljava. Tu se odvija proces učenja, tu određena kulturna, društvena, pa onda i obiteljska zajednica sudjeluju u određivanju što je dobro željeti, kako to ostvariti, što je pristojno, što je agresivno,kako nekoga ne/povrijediti i slično.
Sputavanje asertivnog ponašanja
Tako okolina može sputavati asertivno ponašanje djece ako se ono pogrešno proglašava nepoželjnim (agresivnim, sebičnim i sl.), pa djeca mogu usvojiti različite oblike neasertivnoga ponašanja (nepostavljanje pitanja, neizražavanje vlastitog mišljenja i zahtjeva i sl.) koje odrasli smatraju poslušnim i dobro ga prihvaćaju.
Asertivnost djeteta podrazumijeva isto što i asertivnost odrasle osobe – dakle spremnost da se zauzima za vlastita prava te da jasno i prihvatljivo izrazi svoje želje i potrebe. Pravovremeno usvajanje odgovarajućih oblika asertivnoga ponašanja pozitivno utječe na razvoj samopoštovanja.
Živjeti zadovoljno
I ne zaboravite svaki puta kada se odbijete suočiti s odgovornošću i zauzimanjem za sebe i svoje ideale sjetite se samo jedne rečenice: Brodovi su najsigurniji u luci, ali to nije ono zbog čega su stvoreni.
Živjeti zadovoljno znači boriti se za sebe i svoje ideale pri tome ne zanemarujući tuđe vrijednosti i potrebe. Živijeti zadovoljno znači i preuzeti rizik da će nam se loše stvari događati, nekome više nekome manje. Zašto? Na to pitanje nitko ne može sa sigurnošću dati valjani odgovor. Odgovori su u nama, ali ih često ne želimo otkriti.
Mogu li ljudi kojima su životi slomljeni pronaći smisao?
Foto: Shutterstock
