Razvoj operativne struke ide u tom smjeru da se minimalizira oštećivanje tkiva kod ugradnje totalnih endoproteza, što zapravo i fizijatrima i fizioterapeutima olakšava proces rehabilitacije. Kad je operativni zahvat izveden uz minimalnu traumu, pacijent može ranije ustati, brže početi hodati, najprije uz pomagala, a potom i bez njih te u kraćem vremenu povratiti funkcionalnost i kvalitetu života.
Cilj ugradnje umjetnih zglobova prije svega jest olakšavanje bolova pacijentima te poboljšanje funkcije zglobova. Stručnjaci iz Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju Naftalan u Ivanić Gradu već se dugi niz godina bave rehabilitacijom pacijenata nakon takvih operativnih zahvata. Kako izgleda ta rehabilitacija, kada s njom treba krenuti te s kojim se sve izazovima suočavaju pacijenti nakon operacije i tijekom rehabilitacije, upitali smo Gorana Maričića, dr.med., specijalist fizikalne medicine i rehabilitacije.
- Kako izgleda standardni rehabilitacijski proces nakon ugradnje umjetnog kuka, koljena ili ramena?
Već duži niz godina se bavimo rehabilitacijom pacijenata nakon operativnih zahvata implantacije totalnih endoproteza – najčešće koljena i kukova, a nešto rjeđe ramena. Kako su kirurške i ortopedske tehnike posljednjih godina značajno napredovale, tako je i proces rehabilitacije postao znatno jednostavniji i učinkovitiji.
Iz mog iskustva, najzahtjevnija je rehabilitacija nakon ugradnje totalne endoproteze ramena. Rame je, naime, najsloženiji zglob u ljudskom tijelu jer omogućuje pokrete u svim smjerovima. To otežava rehabilitaciju jer morate postići maksimalan mogući pokret u svim smjerovima.
S druge strane, iako je operacija koljena tehnički vrlo zahtjevna, rehabilitacija je u pravilu najjednostavnija jer imamo samo pokret ekstenzije, odnosno ispružanja i savijanja koljena. Glavni cilj je postići što veći opseg, odnosno kut savijanja koljena u fleksiji te da zadržimo nogu što ravniju u ekstenziji, kao i da ojačamo muskulaturu natkoljenice kako bismo postigli stabilnost operiranog koljena.
Kada govorimo o rehabilitaciji nakon operacije kuka, naglasak je na jačanju mišića zdjelice i natkoljenica, uz cilj da pacijent uspostavi uravnotežen i stabilan hod. U početku se koristi pomoćno sredstvo poput štake ili hodalice, ovisno o dobi i stanju pacijenta, no kako rehabilitacija napreduje, pacijent postaje sve sigurniji i stabilniji.
Što se pak tiče drugih metoda koje primjenjujemo tijekom rehabilitacija tu su i elektroprocedure, magnetoterapija te terapija ledom za smanjenje otoka i ublažavanje bolova. Sve to pridonosi bržem i kvalitetnijem oporavku.
- Koliko je važna rana rehabilitacija nakon operacije i kada ona obično započinje?
Rehabilitacija obično započinje već drugi dan nakon operativnog zahvata u bolnici gdje je pacijent operiran. Međutim, pristupi se razlikuju ovisno o kirurgu. Neki kirurzi preferiraju da pacijent prvo prođe kroz fazu mirovanja, koja ponekad može trajati i do čak dva mjeseca prije aktivne rehabilitacije u toplicama.
S druge strane, ima kirurga koji početak rehabilitacije potiču već neposredno nakon zahvata, a zatim se pacijent premješta u toplice gdje se nastavlja s aktivnom rehabilitacijom. Veliku ulogu imaju i individualni faktori kao što su dob pacijenta, stanje muskulature prije operacije, ali i kvaliteta kostiju, posebno u starijoj životnoj dobi, kada osteoporoza može značajno utjecati na tijek rehabilitacije.
Kod pacijenata sa slabim, osteoporotičnim kostima, operativni zahvat je tehnički zahtjevniji, a i rehabilitacija mora biti pažljivo dozirana kako ne bi došlo do neke patološke frakture takve krhke kosti. Zato se svakom pacijentu pristupa individualno, uvažavajući sve medicinske i funkcionalne aspekte.
- Koji su najčešći izazovi s kojima se pacijenti suočavaju tijekom rehabilitacije?
Najveći izazovi najčešće se javljaju kod pacijenata koji su prošli operaciju ugradnje totalne endoproteze kuka. Naime, postoje vrlo precizne preporuke i ograničenja kojih se pacijent mora strogo pridržavati u postoperativnom razdoblju. Primjerice, pacijent ne smije križati noge, sjediti na preniskim površinama i nikako ići u čučanj, jer tu postoji opasnost od luksacije, odnosno izlaženja operiranog kuka iz ležišta. Ako do toga dođe, potrebno je ponovno intervenirati na ortopediji, često i pod općom anestezijom, kako bi se kuk vratio u pravilan položaj. Kod operacija koljena i ramena takvih rizičnih kretnji ima znatno manje, pa je i rehabilitacija u tom smislu nešto jednostavnija.
- Koliko je u procesu rehabilitacije važna suradnja između ortopeda, fizijatra i fizioterapeuta?
Osnovni princip medicine, o kojoj god grani da se radi, ionako jest timski rad jer tako više stručnjaka može aktivno sudjelovati u liječenju i oporavku pacijenta, svatko sa svoje stručne strane. Prvi korak je, naravno, da ortoped tehnički korektno izvede operativni zahvat. Nakon toga fizijatar određuje plan fizikalne terapije, prilagođen potrebama i stanju pacijenta. Na kraju, fizioterapeut provodi taj program kroz svakodnevni rad s pacijentom. Kada svatko u tom lancu odradi svoj dio posla odgovorno i stručno, rezultat rehabilitacije je najčešće vrlo zadovoljavajući, kako za pacijenta, tako i za operatera, ali i za nas koji se bavimo fizikalnom medicinom i rehabilitacijom.
- Koju ulogu danas imaju suvremene metode i tehnologije u procesu rehabilitacije?
Razvoj operativne struke ide u tom smjeru da se minimalizira oštećivanje tkiva kod ugradnje totalnih endoproteza, što zapravo i fizijatrima i fizioterapeutima olakšava proces rehabilitacije. Kad je operativni zahvat izveden uz minimalnu traumu, pacijent može ranije ustati, brže početi hodati, najprije uz pomagala, a potom i bez njih te u kraćem vremenu povratiti funkcionalnost i kvalitetu života. Također, bolovi su znatno manji, što je važno i za fizički i za psihološki aspekt oporavka.
- Što biste savjetovali pacijentima koji se pripremaju za operaciju i rehabilitaciju i što nakon toga?
Najvažnija je poruka pacijentima jest da se ne bi trebali bojati takvih zahvata jer benefiti takvih operacija su ogromni, u smislu smanjenja bolova i poboljšanja funkcionalnog stanja. Pacijenti bi i prije operacije trebali raditi na jačanju svoje muskulature kako tijek rehabilitacije ne bi bio otežan zbog velike slabosti muskulature. najveći problem s kojim se susrećemo tijekom rehabilitacija je veliko propadanje natkoljene muskulature koje nastaje uslijed mirovanja. To je jedan prirodni slijed, nije ništa neobično, no duže mirovanje uzrokuje ubrzano propadanje kvadricepsa, nakon čega je povratak u punu snagu izrazito dugotrajan.
Upravo iz toga razloga je jako bitno da pacijent i prije zahvata odradi fizikalnu terapiju koja će mu osnažiti natkoljenu muskulaturu i muskulaturu zdjelice da dobije stabilnost ili muskulaturu ramenog obruča, kada govorimo o ramenu. Nakon rehabilitacije je izrazito važno da pacijent svakodnevno vježba i na taj način održava tu svoju muskulaturu te pomaže zglobovima u koje su ugrađeni implantanti.
Pacijenti koji dolaze na rehabilitaciju u Specijalnu bolnicu za medicinsku rehabilitaciju Naftalan izrazito su zadovoljni rezultatima, komplikacije nakon operativnih zahvata i rehabilitacije su minimalne, od nas odlaze jako zadovoljni, a često se kasnije i vraćaju kako bi osvježili vježbe i tako sami sebi pomogli u održavanju dobre muskulature.
(Ida Balog)
