Suočeni s teškom bolešću, pacijenti i njihove obitelji nalaze se pred najtežim odlukama. Pitanje prekida iscrpljujućeg liječenja ili traženja alternativnih metoda poput imunoterapije otvara složenu mrežu zakonskih prava, medicinske etike i duboko osobnih uvjerenja koja definiraju granice između nade i realnosti.
U Republici Hrvatskoj, temeljno pravo svakog pacijenta je pravo na suodlučivanje o vlastitom liječenju, što uključuje i mogućnost odbijanja preporučene terapije poput kemoterapije. To pravo, utemeljeno na načelu informiranog pristanka i regulirano Zakonom o zaštiti prava pacijenata, nalaže da pacijent mora biti potpuno i razumljivo obaviješten o svom stanju, predloženom liječenju, rizicima, mogućim ishodima te alternativama. Tek nakon što primi sve relevantne informacije, pacijent koji je pri svijesti i sposoban donositi odluke može pismeno odbiti liječenje. U tom trenutku, uloga obitelji je primarno pružanje podrške, no konačna odluka leži na pacijentu. Liječnici se često susreću sa situacijama u kojima pacijenti odbijaju konvencionalnu terapiju zbog straha od nuspojava, nepovjerenja u medicinski sustav ili pod utjecajem dezinformacija s interneta koje alternativne metode prikazuju kao “prirodne” i sigurne, zanemarujući njihovu nedokazanu učinkovitost i potencijalnu štetnost.
Što kad pacijent izgubi sposobnost odlučivanja?
Situacija se drastično mijenja kada pacijent uslijed teške bolesti izgubi sposobnost samostalnog odlučivanja. U takvim okolnostima, odgovornost prelazi na njegovog zakonskog zastupnika ili skrbnika, što je najčešće član obitelji. Tada obitelj, u najboljem interesu pacijenta, donosi odluku o nastavku ili prekidu liječenja. Međutim, i ovo pravo ima svoja ograničenja. Zakon predviđa iznimke za neodgodive medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje izravno ugrozilo život pacijenta ili uzrokovalo trajna oštećenja. Posebno su osjetljivi slučajevi maloljetnika, gdje roditelji odlučuju o liječenju, ali ako odbiju terapiju ključnu za život djeteta, država može intervenirati i putem posebnog skrbnika osigurati provođenje nužnog liječenja, štiteći time najbolji interes djeteta iznad roditeljskih uvjerenja.
Odbijanje liječenja često proizlazi iz dubokog straha i želje za kontrolom nad vlastitim tijelom i životom. Istraživanja pokazuju da pacijenti koji se okreću alternativnim metodama često doživljavaju onkologe kao hladne i neosjetljive, smatrajući da liječnici ne razumiju dubinu njihovog straha od nuspojava. Takav prekid u komunikaciji može ojačati pacijentovu odluku da odbije konvencionalnu medicinu. Primjer Stevea Jobsa, koji je nakon dijagnoze raka gušterače isprva pokušao s alternativnim terapijama i prekasno prihvatio konvencionalno liječenje, služi kao tragičan podsjetnik na posljedice takvih odluka. Stoga je ključno da liječnici pristupe pacijentu s empatijom, istraže razloge njegove neodlučnosti i ponude sveobuhvatnu podršku, uključujući i komplementarne terapije poput meditacije ili akupunkture koje mogu pomoći u nošenju s nuspojavama i strahovima.
S druge strane, dok obitelj može inzistirati na prekidu kemoterapije pod određenim uvjetima, situacija s traženjem specifične terapije, poput imunoterapije, je drugačija. Pacijent i obitelj imaju pravo tražiti informacije o svim dostupnim opcijama, kao i zatražiti drugo stručno mišljenje. Međutim, konačnu odluku o primjeni određene terapije donosi liječnički tim, temeljeći je na medicinskim indikacijama, stručnim smjernicama i najboljem interesu pacijenta. Inzistiranje na terapiji koja nije medicinski opravdana neće biti usvojeno. Ipak, u slučajevima kada su iscrpljene sve poznate metode liječenja, pacijentima je dostupna opcija “milosrdnog liječenja” (eng. compassionate use), koja omogućuje primjenu lijekova koji još nisu registrirani. ( Ordinacija.hr )
