Sindrom karpalnog tunela jedna je od najčešćih bolesti modernog doba, a pogađa milijune ljudi diljem svijeta. Bol, utrnulost i slabost u šaci mogu značajno narušiti kvalitetu života, no pravovremena dijagnoza i liječenje mogu spriječiti trajna oštećenja.
Sindrom karpalnog tunela je stanje koje nastaje kada se srednji živac (nervus medianus), ključan za osjet i pokret u šaci, pritisne ili komprimira unutar uskog prolaza u zapešću poznatog kao karpalni tunel. Kroz ovaj kanal, omeđen kostima i čvrstim poprečnim karpalnim ligamentom, osim živca prolazi i devet tetiva koje savijaju prste. Kada dođe do zadebljanja tetiva, nakupljanja tekućine ili bilo kakvog drugog procesa koji smanjuje prostor unutar tunela, povećava se tlak i dolazi do pritiska na srednji živac. To uzrokuje karakteristične simptome koji pogađaju palac, kažiprst, srednji prst i polovicu prstenjaka, dok mali prst ostaje pošteđen jer ga inervira drugi živac. Razumijevanje ove anatomije ključno je za prepoznavanje zašto se simptomi javljaju upravo u tom specifičnom području šake.
Simptomi se razvijaju postupno
Simptomi se najčešće razvijaju postupno, a u početku mogu biti tek povremena smetnja. Mnogi ih prvi put primijete noću, kada ih iz sna probudi osjećaj utrnulosti, peckanja ili boli u ruci, što ih tjera da protresu šaku kako bi pronašli olakšanje. S vremenom, ti se osjećaji, slični bockanju iglicama ili osjećaju da je ruka “zaspala”, počinju javljati i tijekom dana, osobito prilikom aktivnosti koje uključuju držanje predmeta poput telefona, knjige ili volana. Bol može varirati od tupe i konstantne do oštre i probadajuće, a može se širiti iz zapešća u podlakticu, pa čak i rame. Kako stanje napreduje, može doći do smanjenja snage stiska, nespretnosti i poteškoća s finom motorikom, poput zakopčavanja gumba ili držanja olovke, a predmeti mogu početi ispadati iz ruku. U teškim i neliječenim slučajevima dolazi do atrofije, odnosno propadanja mišića u korijenu palca.
Među najčešćim rizičnim faktorima su ponavljajući pokreti šake i zapešća, korištenje vibrirajućih alata, ozljede poput prijeloma zapešća, kao i sistemske bolesti poput reumatoidnog artritisa, dijabetesa i smanjene funkcije štitnjače.
Iako se sindrom karpalnog tunela često pogrešno povezuje isključivo s dugotrajnim radom na računalu, znanstvene studije nisu pronašle čvrstu uzročno-posljedičnu vezu. Pravi uzroci su složeni i multifaktorijalni, a uključuju sve što može suziti karpalni tunel ili izazvati oticanje tkiva u njemu. Među najčešćim rizičnim faktorima su ponavljajući pokreti šake i zapešća, korištenje vibrirajućih alata, ozljede poput prijeloma zapešća, kao i sistemske bolesti poput reumatoidnog artritisa, dijabetesa i smanjene funkcije štitnjače. Hormonalne promjene također igraju značajnu ulogu, zbog čega su žene, osobito u trudnoći i menopauzi, podložnije razvoju sindroma. Pretilost i genetska predispozicija, odnosno anatomski uži karpalni tunel, dodatno povećavaju rizik. Iako tipkanje samo po sebi možda nije izravan uzrok, dugotrajno držanje zapešća u savijenom položaju svakako može pogoršati postojeće simptome.
Za potvrdu dijagnoze i procjenu stupnja oštećenja živca često se koristi elektromioneurografija (EMNG), test koji mjeri brzinu provođenja električnih impulsa kroz živac i smatra se zlatnim standardom
Dijagnoza se postavlja na temelju detaljne anamneze i kliničkog pregleda. Liječnik će procijeniti osjet i snagu mišića u šaci te izvesti specifične provokativne testove kako bi pokušao reproducirati simptome. Najpoznatiji su Phalenov test, pri kojem se maksimalnim savijanjem zapešća izazivaju trnci, i Tinelov znak, gdje lagano lupkanje po srednjem živcu uzrokuje osjećaj strujanja. Za potvrdu dijagnoze i procjenu stupnja oštećenja živca često se koristi elektromioneurografija (EMNG), test koji mjeri brzinu provođenja električnih impulsa kroz živac i smatra se zlatnim standardom. Intenzitet boli je individualan i varira od blage nelagode do izrazito jake boli koja ometa san i svakodnevno funkcioniranje. Pravovremena dijagnoza je ključna jer dugotrajna kompresija može dovesti do trajnog i nepovratnog oštećenja živca.
Od udlaga do kirurgije
Liječenje ovisi o težini simptoma i trajanju bolesti, a započinje konzervativnim metodama. Prvi korak je imobilizacija zapešća pomoću udlage, koja se nosi prvenstveno noću kako bi se zglob držao u neutralnom položaju i time smanjio pritisak na živac. Preporučuje se i izbjegavanje ili modificiranje aktivnosti koje pogoršavaju simptome, uz primjenu ergonomskih pomagala poput prilagođenih tipkovnica i miševa te uzimanje češćih pauza. Kratkoročno olakšanje boli mogu pružiti nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAR) poput ibuprofena. Ako ove mjere nisu dovoljne, sljedeća opcija su injekcije kortikosteroida izravno u karpalni tunel. One djeluju snažno protuupalno, smanjuju oticanje i mogu donijeti značajno olakšanje koje traje i po nekoliko mjeseci. U liječenju pomažu i fizikalna terapija te specifične vježbe istezanja i klizanja živca i tetiva.
Kada je operacija neizbježna?
Kirurško liječenje preporučuje se kada konzervativne metode ne daju rezultate, ako su simptomi izrazito teški i dugotrajni ili ako EMNG pokaže značajno oštećenje živca. Operacija, poznata kao oslobađanje karpalnog tunela, definitivno je rješenje s vrlo visokom stopom uspješnosti. Postupak se najčešće izvodi u lokalnoj anesteziji i traje desetak minuta. Kirurg radi mali rez na dlanu ili zapešću te presijeca poprečni karpalni ligament, čime se trenutno oslobađa pritisak sa srednjeg živca. Operacija se može izvesti klasičnom otvorenom metodom ili minimalno invazivnom endoskopskom tehnikom, koja omogućuje brži oporavak i manji ožiljak. Olakšanje simptoma, osobito noćne boli i trnaca, često je trenutačno. Oporavak traje nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, a za potpuni povratak snage i funkcije ruke ponekad je potrebna i postoperativna rehabilitacija. Važno je ne odgađati operaciju predugo jer u slučaju trajnog oštećenja živca, ni kirurški zahvat ne može u potpunosti vratiti izgubljeni osjet i snagu mišića.
( Ordinacija.hr )
