Prijelom navikularne kosti stopala jedna je od najizazovnijih sportskih ozljeda. Zbog slabe prokrvljenosti i nejasnih simptoma, put do dijagnoze i potpunog oporavka može biti iznimno dug i frustrirajuć.
Sve počinje s podmuklom, tupom boli na vrhu stopala. U početku se javlja samo nakon intenzivnog napora, poput trčanja, no s vremenom postaje sve upornija, do točke kada boli i obično hodanje. Pacijent, često mladi sportaš, nerijetko dobije prvu dijagnozu “uganuće gležnja” ili “upala tetiva”. Terapije i injekcije donose tek kratko olakšanje. Ključni dijagnostički znak, bolna osjetljivost na pritisak specifične točke (“N točka”), može biti jedini jasan trag, no bez sumnje liječnika, prava priroda ozljede mjesecima ostaje skrivena.
Od prvih simptoma do točne dijagnoze prođe i sedam mjeseci
Problem leži u anatomiji same navikularne kosti. Njezin središnji dio, ključan za prijenos sile, ima izrazito slabu opskrbu krvlju. Upravo u toj avaskularnoj zoni događa se većina stres fraktura, malih pukotina zbog ponavljajućeg opterećenja. Zbog slabe cirkulacije, ove su frakture sklone odgođenom cijeljenju ili potpunom nesrastanju, stanju poznatom kao pseudoartroza. Budući da se na rendgenu često ne vide, za dijagnozu je nužna magnetska rezonancija. Stoga nije rijetkost da od prvih simptoma do točne dijagnoze prođe i sedam mjeseci.
Jednom kada je dijagnoza potvrđena, postavlja se pitanje liječenja. Iako se često savjetuje pošteda uz ograničeno opterećenje, takav pristup vodi u neuspjeh. Studije o ishodima liječenja jasno ukazuju da je zlatni standard potpuna imobilizacija u gipsu ili ortozi uz strogu zabranu oslanjanja na nogu od najmanje šest do osam tjedana. Podaci pokazuju da se 86 posto sportaša liječenih tako uspješno vrati sportu, za razliku od onih s djelomičnim opterećenjem. “Aktivni odmor” kod ove ozljede jednostavno ne funkcionira i samo produžuje agoniju.
Mnogi vide operaciju kao “predvidljivije” rješenje za brži povratak na teren. Međutim, dokazi koji bi poduprli takav stav prilično su slabi. Istraživanja ne pokazuju značajnu prednost operacije u vremenu oporavka u odnosu na pravilnu imobilizaciju.
Kao alternativa nudi se operativni zahvat, odnosno unutarnja fiksacija prijeloma vijcima. Mnogi vide operaciju kao “predvidljivije” rješenje za brži povratak na teren. Međutim, dokazi koji bi poduprli takav stav prilično su slabi. Istraživanja ne pokazuju značajnu prednost operacije u vremenu oporavka u odnosu na pravilnu imobilizaciju. Prosječno vrijeme povratka sportu u oba slučaja iznosi oko pet mjeseci. Operacija nosi i rizike, poput dužeg oporavka kod mlađih i kasnijeg razvoja osteoartritisa.
Rehabilitacija i povratak aktivnostima
Nakon ključnog perioda imobilizacije bez oslonca, započinje duga i postupna faza rehabilitacije. Cilj fizikalne terapije je vratiti opseg pokreta i ojačati atrofirane mišiće. Vježbe se moraju pažljivo dozirati kako bi se kost postepeno navikavala na opterećenje. To uključuje specifične vježbe jačanja i ravnoteže koje simuliraju sile trčanja. Cijeli proces zahtijeva iznimno strpljenje, jer svaki preuranjeni ili preagresivni pokušaj povratka može dovesti do obnove ozljede.
Iako ne postoji čarobna formula za ubrzanje cijeljenja, pacijenti mogu značajno doprinijeti oporavku. Prehrana bogata kalcijem, vitaminom D i proteinima ključna je za obnovu kosti. Pušenje treba apsolutno izbjegavati jer dokazano usporava cijeljenje
Iako ne postoji čarobna formula za ubrzanje cijeljenja, pacijenti mogu značajno doprinijeti oporavku. Prehrana bogata kalcijem, vitaminom D i proteinima ključna je za obnovu kosti. Pušenje treba apsolutno izbjegavati jer dokazano usporava cijeljenje. Važno je znati da i nakon cijeljenja određena nelagoda pri palpaciji ne mora značiti problem. Stručnjaci za sportsku medicinu naglašavaju da je ključno pratiti reagira li bol na aktivnost, a ne se fokusirati na prolaznu osjetljivost. Povratak sportu je maraton, a ne sprint, i može potrajati od 12 tjedana do više od godinu dana, no uz ispravan pristup, potpuni oporavak je moguć.
( Ordinacija.hr )
