Dakle, Marija je naše treće dijete. Sada ima 20 mjeseci, ali slike s poroda ne blijede. Nisu to ružna sjećanja, naprotiv, ja se trudim da ne zaboravim niti jedan porod. Svaki je bio relativno brz i lagan i želim ih pamtiti.
Ovaj je bio poseban po tome što sam, kao iskusna rodilja, smogla snage suprotstaviti se doktoru, koji je želio ubrzati ionako brz porod, zbog gužve u predrađaoni.
Vrijeme radnje: 2 dana prije Božića
Utorak, u noći oko 2 sata, probudilo me frkanje u trbuhu. Taj dan sam trebala ići na pregled u Petrovu, pa sam se navečer otuširala i uprla sve snage da obavim depilaciju, epilaciju i slične -acije… Vjerojatno sam se i malo preforsirala i potaknula trudove. Uglavnom, kao i prethodna dva puta, trudovi su bili totalno neredoviti i različitog intenziteta. Ovaj put, nisam se dala u bolnicu odmah. Čekala sam, brojala, puhala i, na kraju, zaspala.
Ustali smo svi skupa oko 8. Spremili smo obje kćeri, ja popila kavu uz dahtanje i otišli do svekrve, da ostavimo djecu. Trudovi i dalje nisu bili “bogznakaj”, ali nekako sam si mislila – ipak je to treće, a i drugo je izašlo brzinom svjetlosti, pa mi nije baš bilo svejedno. Zato sam pozdravila uplakanu svekrvu (ona je imala horror porode i još mi uvijek ne vjeruje da nemam noćne more iz rodilišta) i s mužem krenula prema bolnici. U autu smo se još jednom pokušali dogovoriti oko imena, ali nije išlo. Dijete je bezimeno.
Naravno, u bolnici su me odmah poslali na obradu. Dok sam čekala na pregled (bila je ludnica taj dan, 12 poroda), trudovi su postali bezbolni. Na pregledu ustanovljeno – otvorena 6 cm. Nakon klizme i prešetavanja, u rađaonu – otvorena 8 cm. I veli meni doktor da će mi dati malo infuzije. Velim ja da može, ali bez dripa. Tu on raširi oči – pa zašto, pa kako, pa samo malo da ubrzamo… bla, bla, bla… Pa otvorena sam 8 cm, treći porod, skoro pa tiskam “Kakav ludi drip??? Neću!”. “Vidjet ćemo!” – veli on uvrijeđeno. I tu sam počela tiskati. Je, boljelo je, ali ribica je brzo izašla. Kad je izašla glavica, bila sam spremna i brzo se, skoro, posjela. Ovaj put nisam željela to propustiti. I gledala sam ju kako se rađa.
U 11,35 rođena je najveća sestrica od njih tri. Nakostriješene crne kose i prodornog glasa. Čim je legla na moja prsa, utihnula je i potpuno se umirila.
A onda je nastupio neugodni dio. Meni. Ne znam zašto, jer inače podnosim bol jako dobro, nisam mogla podnijeti da me dole taknu, a trebalo je napraviti dva šava.
Na svaki dodir sam skakala u rikverc. Naravno, to je živciralo gospona doktora, pa je počeo sve nervoznije me moliti da se smirim i da prestanem skakati. Toliko me nervirao, jer je postao i grub, da sam na kraju postala bezobrazna i pitala ga koliko je puta on rodio i da ne želim se smiriti, jer mi je baš fora kad me boli. I završili smo sa najnervoznijim šivanjem u povijesti mojih šivanja. Sad mi je smiješna njegova faca, al’ onog trenutka bih plakala od muke.
Dok sam ležala na promatranju i slala sms-ove, naišao je šef rodilišta, upitao me za prezime i izgurao me s krevetom na hodnik ispred lifta, uz riječi: “Evo, družite se još malo, golupčići!” Moj muž je bio vani.
Da znate koliko mi je to značilo! Dotičnog doktora bih najradije izljubila, jer mi je u lijepom sjećanju još od prvog poroda. Nakon ljubakanja na hodniku, prevezli su me na odjel i oko 18 h dobila sam malu, ne više bezimenu, Mariju. Ma što da vam kažem!? Srce mi je ogromno.
Još uvijek dojimo. Srednja kći, tada stara 2,5 godine, je prvih dana pucala od smijeha kada bi Marija stavila dojku u usta, jer TO SE NE JEDE!!! I nije joj nikako bilo jasno što to beba jede i kako to mamu ne boli. A o dojenju bih mogla još jednu priču napisati, ali drugi put… Sada idem poljubiti svoje tri princeze.
mama Romana
I ti želiš podijeliti svoje roditeljsko iskustvo?
Priču i fotografiju svog mališana šalji na: sadrzaj@ordinacija.hr
Dnevnik jedne
mame čeka i tvoju priču!
