Svaka mama, ma koliko godina imala, vrijedi puno. Mnogi kažu da su najbolje mame one žene koje postanu majke u kasnim godinama, a ja kažem da je svaka majka najbolja majka. I ne samo majka, ne zaboravimo i na očeve. Svaki muškarac ma koliko razuzdan i neozbiljan bio, može se promijeniti.
Kad sam napunila 21 godinu, i saznala radosnu vijest da ćemo
moj dugogodišnji partner i ja postati roditelji, mojoj sreći i njegovom šoku
nije bilo kraja. Živjeli smo razdvojeni, radili oboje, a primanja su bila mala.
No, za ljubav i sreću potrebno je malo, pa nam je njegova soba od samo 9
kvadrata bila sasvim dovoljna da sve dane mog blagostanja provodimo zajedno,
razgovarajući s našim potomkom i uživajući u tim radosnim trenutcima. Svaki pregled
ultrazvukom za roditelje je sreća, a kada od početka stvari krenu krivim putem,
onda je svaki pregled nada.
Čovjek bi rekao da je trudnoća od samo 6 tjedana mala, i da
je gubitak takve trudnoće mala stvar, međutim, koliko je to bolno najbolje zna
ona majka koja ga iskusi. U samo ta dva dana mog boravka u bolnici zbog
krvarenja, nisam se baš osjećala najbolje.
Dalje je sve bila igra sudbine s preporukom mirovanja.
Redovito sam obavljala ultrazvuk, i već u 4-om mjesecu sam bila
otvorena, pa mi je preporučena serklaža. Nakon toga se znalo da termin neću
dočekati, ali nitko nije mogao reći kada će doći moj dan.
Svako jutro oko 5, kada je moj suprug odlazio na posao, naš
mali anđeo se javljao. Kao da se želi pozdraviti i on. Prvo bi to bila dva
manja udarca, a onda je slijedio jedan finalni. Bio je toliko aktivna beba, da
se znao početi ritati dok u gradu sjedim i pijem kavu. Zamislite prizor gdje
sjedite i pijete kavu, a trbuh vam poskakuje kao na trampolinu. Svi su uživali
u mom trbuhu, i posebno ih je veselilo to skakanje. A mene je veselilo to što
se odvijalo sve dobro, a trudničkih znakova nije niti bilo.
Bio je ponedjeljak, 8. lipnja kada sam po prvi put osjetila
bolove. Imala sam problema s kralježnicom, a i kako sam imala još 6 tjedana do
termina, mislila sam da je to uobičajeno. Bolovi su bili jaki, pomalo
nepravilni, ali redovni. Kada sam se obratila svojoj ginekologinji, i sama je
rekla da nema potrebe za pretragama jer je još rano. Međutim nakon srijede moji
su bolovi postali pravilni. U petak navečer sam otišla u bolnicu, moji trudovi
su bili pravilni, svake 3 minute.
Dolazak na odjel ginekologije u tako ranim tjednima začudio
je i doktora koji me zaprimio, međutim istina je sada bila tu. Bili su to
trudovi, trudovi koji su došli prerano i koji se nisu dali više zaustaviti.
Ostala je samo nada i vjera kako će ipak sve biti dobro. Održavali su me ti
maleni i snažni pokreti i poskakivanje mog velikog trbuha. Nakon 4 dana
pokušavanja zaustavljanja trudova, kada su doktori vidjeli da se ne može ništa,
odlučili su me poroditi.
Uvijek sam mislila kako ću imati veliku tremu, kako ću se
bojati, ali jednostavno nije bilo nikakvog straha. Otišla sam u rađaonicu kao
na kiosk po novine. I za samo 3 sata sve je bilo gotovo. Moja prerano rođena
beba bila je samnom. Bio je malen, ali dovoljno jak. Pravi mali borac.
Rođen u 36-om tjednu trudnoće, sa 46 cm i 2600 grama. Iako je bio
nedonošče, nije bio za inkubator.
Zauvijek će u mom sjećanju ostati taj prvi plač koji svaka
majka željno čeka, onaj glas koji vam kaže spol, kilažu i dužinu djeteta, ona
sestra koja mi ga je donijela zamotanog da ga vidim, i jedna obična čistačica
te bolnice koja me držala za ruku cijelo vrijeme…
Ujutro u 4 sata sestra mi je donijela mog anđela, bio je
tako malen, sitan, i pomalo smiješan. Posebno miran.
Promatrala sam svaki njegov pokret, svaki njegov oblik,
njegov izgled, taj mali posebni smotuljak pun ljubavi i znala sam da ćemo
izdržati sve što nam slijedi, jer majčinska ljubav je velika.
mama Anita
I ti želiš podijeliti svoje roditeljsko iskustvo?
Priču i fotografiju svog mališana šalji na: sadrzaj@ordinacija.hr
Dnevnik jedne
mame čeka i tvoju priču!
