O Stockoholmskom sindromu je vjerojatno većina nas čula u nekoj krimi seriji – i iako zvuči poprilično nevjerojatno i možda se dio ljudi pita je li to izmišljen pojam kako bi porasla gledanost serije, znanost ga je zaista uvrstila u postojeće fenomene.
Stockholmski sindrom je pojava koja označava stvaranje emocionalne veze odnosno osjećaja povjeranje i povezanosti s otmičarem.
Naziv je dobio po događaju koji se zbio u Stockholmu 1973. godine kada su se žrtve emocionalno vezale za pljačkaše banke. Naime dvojica naoružanih pljačkaša su u razdoblju od pet dana držali četvoricu zaposlenika kao taoce. Tijekom tog vremena žrtve su se dobro upoznale s pljačkašima, a po završetku talačke krize su bili toliko emocionalno povezani da su čak i stali u njihovu obranu.
Što je Stockholmski sindrom?
Iako nam zdrav razum nalaže da je nemoguće gajiti pozitivne osjećaje prema nekome tko je prema nama grub ili nam čini zlo, postoji i objašnjenje što bi moglo biti u pozadini razvoja ovog sindroma.
Prema Freudovoj teoriji, naš ego je odgovoran za stvaranje obrambenih mehanizama i pronalaženje načina uz pomoć kojih se udaljavamo od neugodnih iskustava.
Kako otmica spada u prilično neugodno iskustva, tako u talačkoj situaciji zdrav ego traži moguće načine preživljavanja. Naime, identifikacija s agresorom je obrambeni mehanizam kojim se ego služi kako bi vjerovanjem da žrtva ima iste vrijednosti i ideale kao agresor situacija prestala biti toliko prijeteća. To pomaže u nošenju sa iznimno stresnom i potencijalno opasnom po život situacijom.
Kako je moguće da žrtva gaji osjećaje prema zlostavljaču?
O Stockholmskom sindromu moglo se čitati u novinama i tijekom iznošenja detalja iz stvarnih događaja. Nerijetko se radilo o slučajevima gdje je žrtva bila zlostavljana, mučena, gdje su joj bile oduzete osnovne ljudske potrebe. Kako je onda moguće da žrtva gaji osjećaje prema zlostavljaču? U iznimno prijetećim situacijama i onima opasnima po život, žrtve traže dokaz nade – male znakove koji bi tu situaciju mogli poboljšati. Kada zlostavljač pokaže žrtvi malo ljubaznosti – primjerice kroz dopuštanje odlaska na wc, davanje hrane – žrtva će to malo ljubaznosti interpretirati kao pozitivnu osobinu otmičara. Također tijekom zatočeništva zlostavljač često zna pričati o svojoj nesretnoj prošlosti – kako su se ružno ponašali prema njemu, zlostavljali ga, zanemarivali i/ili mu nanijeli nepravdu. Žrtva u takvim situacijama počinje osjećati kako je i zlostavljač svojevrsna žrtva, te odatle proizlazi i poriv žrtve da brani svoje zlostavljače.
Iako vjerujem da će većini ljudi i dalje ovaj fenomen biti potpuno neshvatljiv, treba imati na umu da on nije toliko čest, a kada se javi da on nije naznaka da je žrtva potpuno „skrenula s uma“. Svatko od nas u određenoj situaciji reagira kako najbolje zna i umije, a žrtve Stockholmskog sindroma koriste obrambene mehanizme koji im u datom trenutku koriste kako bi povećale vlastite šanse za preživljavanje. Svatko od nas u stresnoj situaciji koristi svoj obrambeni mehanizam – koji je potpuno nesvjestan, a kako smo različiti nisu ni naši mehanizmi isti. Mehanizam može biti više ili manje adaptivan, a u konačnici svaka žrtva bi neovisno o obrambenom mehanizmu trebala nakon takve situacije dobiti stručnu pomoć.
Foto: Shutterstock
