Zašto se bojimo promjena u životu? Odgovor je jednostavan. Da nam ne bi bilo još gore. I zato se ljudi teško odlučuju na promjene.
Zašto smo uopće dobili poriv da bismo mijenjali nešto? Vjerojatno zato jer nam nije dobro. E sad, ovakvu konfuznu situaciju svi mi susrećemo u raznim životnim situacijama. Istovremeno bi nešto mijenjali, jer je situacija nepodnošljiva, ali i ne bismo ništa mijenjali, jer nas je strah nepoznatoga u nekoj novoj situaciji koja bi mogla biti još gora.
Evo nekih primjera:
Odlazimo na posao s grčem u želucu, nije nam na poslu dobro, imamo problema sa šefom, potplaćeni smo i zbog svega toga razmišljamo o promjeni posla, a ipak iz nekog razloga mnogi od nas to ne učine, već i dalje ostaju na tom istom poslu. Glavni razlog je strah. Strah nas često paralizira. Taj osjećaj nam često magli um tako da nismo u stanju uopće sagledati druge mogućnosti rješenja problema. Zapravo, ljudi se često oslanjaju na svoj osjećaj, u ovom slučaju na osjećaj straha, i vjeruju mu bez preispitivanja pa zaključuju da je osjećaj straha dobar pokazatelj da sama ideja o promjeni posla i nije baš tako dobra. Strah u malim količinama može biti i koristan, jer nas tjera da dva puta razmislimo o budućim potezima pa tako u ovom slučaju sigurno ne bi bilo pametno dati otkaz iste sekunde kad smo shvatili da ne želimo više raditi na tom radnom mjestu, bez da smo našli plan B. Umjesto da razmišljamo o svim mogućnostima kako riješiti problem mi često razmišljamo o stvarima koji nam potvrđuju da je naš osjećaj straha utemeljen. Npr.” Neću ni uspjeti naći novo radno mjesto, tko će me zaposliti s 40 godina, možda će i sljedeći šef biti loš, možda mi na novom poslu bude još gore.” I tako, ubrzo odustajemo od ideje mijenjanja posla, mrzimo ponedjeljak, volimo petak, ali ostajemo tamo gdje nam je loše. Zašto? Zato što već znamo plivati tamo gdje nam je loše, a tko zna hoćemo li moći plivati u nekim novim lošim vodama. Pri tom ni ne pomišljamo na to da bi nove vode mogle biti mirne i ugodne.
U vezi ste niz godina s osobom s kojom vas ne vežu ni djeca ni nekretnine. Partner/ica vas ne podržava, ponižava vas, ljubomoran je, stalno igra toplo-hladni odnos i ne poštuje vas. Namjerno sam stavila za primjer gdje nema djece ni zajedničkog stana, jer čak se i u ovakvim nefunkcionalnim odnosima ljudi teško odlučuju na promjenu, ne bi da je to jedina osoba na svijetu s kojom možemo biti u partnerskom odnosu. Zašto se ljudi boje u ovakvim slučajevima prekinuti nezdravi ljubavni odnos? Opet zbog straha. Zbog straha da ne ostanu sami, da će teško naći novog partnera, da će vjerojatno i taj sljedeći biti jednako loš, da će im financije biti stisnute, da će morati iznajmiti stan, itd. Čak i kad su djeca i stanovi u pitanju, ako je odnos stvarno loš do te mjere da postajemo bolesni i fizički i psihički, onda ga treba mijenjati. Ponekad ljudi zbog straha da će ostati bez svih pogodnosti zajedničkog života, a to se najčešće svodi na dijeljenje zajedničkih troškova, ostaju u nezdravoj zajednici. Uvijek je pitanje koja je cijena mog ostanka ili cijena odlaska? Ponekad je cijena odlaska mjerena novcem velika, ali postoji li cijena za mir i sreću? Za mene je to neprocjenjivo.
Svaka promjena zahtjeva dobro promišljanje o svim mogućim budućim izborima
O gubitcima i dobitcima. Uvijek stavljamo na vagu što ćemo dobiti promjenom situacije u kojoj se nalazimo i što bismo mogli izgubiti. Ako je gubitak veći od dobitka, pri tom ne mislim samo na materijalne vrijednosti, jer često su životne vrijednosti puno važnije i vrjednije od materijalnih, onda se nećemo tako lako odlučiti na promjenu. A strah?
Kad god vas preplavi strah kad donosite neke odluke ili bar promišljate o njima pitajte se nekoliko pitanja koja bi vam mogla pomoći:
Imam li dokaz za to da bi se ono čega se bojim moglo ostvariti?
Kada bih krenula u promjenu što bi se dobro moglo dogoditi?
Što je najgore što bi mi se moglo dogoditi? Mogu li to preživjeti?
Što bih rekla prijateljici da joj se isto to događa?
Ljudi zaboravljaju jednu stvar, a to je da uvijek možemo stvari mijenjati i da ako su loše da ih ne trebamo prihvaćati. Mi smo sami sebi najveći kočničari sreće. Kad pričam s ljudima o njihovim strahovima tu je more svega što blokira promjenu, a onda ih pitam jesu li ikada pomislili da će im se dogoditi sve ono loše što im se do sada dogodilo u životu. Odgovor je da nisu pa su opet preživjeli i riješili to.
Umjesto da se bojimo nečega što ne znamo kakvo će biti bolje je da djelujemo i krenemo u promjenu!
Foto: Shutterstock
